S Tajvana je ubrzo stigao prkosan odgovor predsjednice Tsai Ing-wen, u kojem je poručila da neće popustiti pod pritiskom Kine i da će braniti svoj demokratski način života. Prošlog tjedna Wall Street Journal je objavio da su američke specijalne snage i marinci tajno obučavali tajvanske trupe o taktikama obrane od invazije, a potom se oglasio poluslužbeni glasnik Komunističke partije Kine, Global Times, upozorivši da će prisutnost američkih trupa na Tajvanu ubrzati 'pripreme za vojne akcije i da će, kad jednom 'izbije rat u Tajvanskom tjesnacu, američko vojno osoblje biti prvo eliminirano'.

U kombinaciji s nedavnim povećanjem broja kineskih ratnih zrakoplova koji lete u tajvansku identifikacijsku zonu protuzračne obrane, ovim se nastavlja trend porasta napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Kine zbog Tajvana. Umirovljeni potpukovnik Daniel L. Davis, iz think-thanka Obrambeni prioriteti, napisao u analizi za Business Insider da praktički ne postoji scenarij prema kojem bi Amerikanci vodili rat s Kinom, a da iz njega ne bi izašli ranjeni. U najgorem slučaju moguće je da sukob preraste i u nuklearni obračun. Stručnjak smatra da Bijela kuća ima jasan imperativ razmotriti posljedice uvlačenja u rat u kojem ne može pobijediti. Od još veće važnosti za SAD to je da osigura nekinetička sredstva za zaštitu SAD-a u slučaju tajvanske krize. Upozorava da ni pod kojim okolnostima SAD ne smije biti rezervna vojska Tajvana.

Zastupnik Guy Reschenthaler bio je sponzor tajvanskog zakona o sprječavanju invazije koji bi ovlastio 'predsjednika da koristi vojnu silu za obranu od izravnog napada'. Takva provokacija učinila bi rat vjerojatnijim, a ne manje vjerojatnim. U međuvremenu, obećanje američke zaštite potaknut će Tajvan da učini manje za svoju sigurnost.

Najbolji način da se Kina odvrati od napada poticanje je Tajvana na ulaganje u vlastitu obranu i stjecanje vrsta obrambenog naoružanja i obuke što će Kini nanijeti najteži udarac ako Peking ikada pribjegne sili, piše Business Insider.

U slučaju da Peking ipak izabere destruktivan put, SAD ne bi trebao pogoršati lošu situaciju uvlačeći se u rat s Kinom. Odabir vođenja rata iz ponosa ili razumljivog afiniteta prema demokratskim idealima uvelike će naškoditi američkoj vojsci, a vjerojatno neće spriječiti zauzimanje Tajvana i trebat će desetljeća za oporavak od vojnih gubitaka; u najgorem slučaju, stvari bi mogle izmaknuti kontroli i rezultirati nuklearnom razmjenom, mišljenja je Davis te dodaje da Washington ne može ništa dobiti u direktnoj borbi protiv Kine - ali može mnogo dobiti odbijanjem uvlačenja u rat u kojem ne može pobijediti.

Ako Kina napadne Tajvan, imat će kamen oko vrata u godinama koje dolaze - baš kao i SAD tijekom Vijetnamskog rata. Dio obrambene strategije Tajvana vođenje je neograničenog gerilskog rata protiv kineskih osvajača. Čak i ako kineski konvencionalni napad dobro prođe, oni će i dalje trpjeti znatne gubitke u ratnim brodovima, borbenim zrakoplovima i trupama. Kineska vojska tada bi bila ozbiljno oslabljena, a čak i ako uspije, trebalo bi joj više od desetljeća za obnovu snaga na razinu prije invazije. U međuvremenu, smatra Davis, zadatak uvjeravanja Europe i drugih azijskih nacija da se pridruže i udruže u balansirajuću koaliciju bio bi mnogo lakši, što bi zakompliciralo ekonomske ciljeve Pekinga za sljedeća desetljeća.

Tvrdi da bi Amerikanci trebali učiniti sve što je u njihovoj moći i pomoći Tajvanu u jačanju sposobnosti samoobrane te poticati njihovo političko vodstvo da zadrži status quo. Kina želi ponovno ujedinjenje s Tajvanom, ali većinom to preferira učiniti bez upotrebe sile. Sve dok se održava status quo - i ako je cijena invazije za kinesku vojsku dovoljno visoka jer se Tajvan može obraniti - šanse za rat preko tjesnaca ostat će male.