'Izvući iskustvo i uvijek činiti dobro', misao je s kojom nas je u kultnoj Gondoli u Sotinu, prigradskom naselju Vukovara, dočekala njezina vlasnica Luca Štrobilijus. Tek nekoliko metara niže od centra mjesta, na cesti prema Iloku, već gotovo pola stoljeća nalazi se objekt u kojem se slavi, nazdravlja, pjeva, a može se i zasvirati na klaviru. U njemu su se nedavno na neformalnom druženju našli i političari HDZ-a i DP-a kako bi 'približili stajališta vezana uz formiranje stabilne većine u Saboru'. No o politici i političarima 'teta Luca', kako je od milja znaju i zovu u tom kraju, ne želi.

Čim se kroči na prag ovog, sada po definiciji izletišta, miris domaće juhe - baš onakve kakvu su od ranog jutra u veliki lonac na nekadašnji šporet, odnosno štednjak na drva, stavljale bake - ispuni nosnice. Poput ugodnog parfema, tako želiš udahnuti još više tog mirisa koji te odnese u djetinjstvo.

'Ljudi traže tradiciju na tanjuru, okuse iz davnina. A ovdje se sve priprema, kako se kaže, po domaćem', govori nam Luca, žena na pragu osmog desetljeća, po čijem izgledu to nikada ne biste ni naslutili. U ugostiteljske vode upustila se, otkriva nam, još u mladosti. Vrata restorana otvorila je 1981. godine, kao 26-godišnjakinja. Iako nikada nije bilo jednostavno ni lako, nije odustala.

Preživjela je strahote rata. Gondola je, kako je jednom ispričala, ZNG-ama tada bila kuća. No kako je rat sve više buktio, morala je s maloljetnim sinom izići iz Sotina.

'Udarali su nas bombama i moralo je cijelo selo otići', nerado se prisjeća stravičnih ratnih dana. Protjerano je tada oko 80 posto stanovnika Sotina. Tenkovi su se bili uvukli u kukuruzišta, bilo ih je i pokraj Vučedola, dolazilo ih je sve više iz pravca Bačke Palanke.

'Da tada nismo izišli, oni bi nas ubili', opisala je već ranije neizvjestan dan.

Umjesto cestom prema Vukovaru, prešli su preko minskih polja. Došavši do Lovasa, mogli su prijeći na cestu koja ih je dovela do Ilače i crkve, gdje su dočekali svitanje. Šljunčarom su se potom probili do autoceste. Kada su se uspjeli organizirati, stigli su nakratko u Zagreb, a potom su poslani u Poreč. Proveli su tamo devet izbjegličkih godina. No 15. listopada usjekao joj se u sjećanje. Njezinu Gondolu u Sotinu spalili su do temelja.

'Ovdje nije bilo nijedne cigle. Sve što smo imali prvo je opljačkano, pa zapaljeno. Doslovno je sve očišćeno. Ostalo je tek nešto crijepa koji smo ugradili, kao uspomenu, na terasu nove Gondole', pokazuje nam mjesto na kojemu stojimo.

U Sotin su se vratili 2000. Taj dan su sanjali. Živjeli su u maloj i neuređenoj kućici dok tijekom godina nisu uspjeli sakupiti dovoljno novca da bi sagradili i završili trgovinu, a onda iz temelja podigli i novu Gondolu. Cijelo to vrijeme brinula se i za sestru koja je teško stradala u ratu.

'Nju su 1991. tukli i mučili, između ostaloga pucali su joj nakon svega u glavu, iznad oka. Četiri dana tako je ležala u podrumu i nije se predala. Ostala je živa i svjedočila. Po povratku sam se još dugo brinula o njoj', ispričala je već ranije Luca mučnu priču.

Bez dvojbe

Unatoč svim nedaćama, oko povratka nikada nisu dvojili.

'Nikada se nismo dvoumili hoćemo li se vratiti u Sotin. Bili smo u Poreču devet godina. Taj grad je prekrasan, ali što vrijedi kada je duša prazna. Jedva sam čekala da se vratim, jer ovo je moje', priča nam svoju priču teta Luca.

U Poreču je otvorila, kaže nam, mali restoran, preko puta doma zdravlja. No povratkom u Srijem prodali su sve što su imali.

'Teško je, ali tko hoće, može i ovdje zaraditi i živjeti', govori nam.

U ovom srijemskom mjestu do rata je živjelo oko 1000 stanovnika. Broj se sada prepolovio.

'Računati na domaću populaciju u restoranu bilo bi suludo. Čovjek mora razmišljati o budućnosti, osjetiti tržište. Navike ljudi prije rata bile su drugačije. Svraćali su prolaznici, a drugačije se i trošilo. Sada se jako puno razmišlja unaprijed, o svakom centu', uspoređuje nam navike gostiju nekada i sada.

Luca za sebe kaže da je ugostitelj otkada zna za sebe. Kod njih sada dolaze organizirane turističke grupe. Ima i 25 postelja. Planira ih poduplati, jer tako 'diše' tržište.

'Nemamo ovdje neku ekspanziju turista, ali se osjete određeni pomaci. Posebice otkada smo ušli u Europu. Nalazimo se na biciklističkoj ruti, premda je biciklista puno manje od korone. Treba valjda neko vrijeme da i taj segment opet oživi. No imamo gostiju odsvakud, Austrijanaca, Švicaraca, Nijemaca, Francuza. Ture nam dolaze i iz cijele Hrvatske', odgovara nam.

Za svoj rad višestruko su nagrađivani. Luci to daje dodatni vjetar u leđa. Kaže da se time ne voli hvaliti, ali su nagrade priznanje za rad, sve što su napravili, i određena vrsta moralne satisfakcije.

'Ne radimo za Michelinovu zvjezdicu'

'Budi skroman, radi iz zadovoljstva i ljubavi, i to će ti se vratiti na isti način', formula je od koje ne odustaje iako dodaje da ljudi puno stvari ne žele raditi, 'to im je valjda poniženje'. Stoga kao ugostitelj muku muči, kao i drugi, s radnom snagom. Dobro bi im došao još jedan par ruku. Trenutno sin i ona rade sami, što iziskuje velik napor.

'Sve sami pripremamo, siječemo, krumpir, mrkvu. Juhu koju ćemo danas poslužiti stavila sam u 4.30 sati jer se ona mora polako kuhati. Odlučili smo se za tradicijska jela, specijalizirani smo za meso, a ovaj kraj poznat je po svinjetini jer su nekada prije u njemu živjeli Nijemci, pa smo od njih pokupili određene navike. Imamo i teletine na meniju', prelazimo na lakše teme s Lucom, kojoj dan započinje obično u šest ujutro. Ponekad i ranije. Na počinak nikad ne ide prije nego otkuca ponoć.

'Ne može čovjek drugačije raditi na ovaj način i s tim kapacitetom. Teško je zbog radne snage, ljudi filozofiraju, neće raditi, a nije da im se neće platiti. No to je problem u cijeloj Europi. O uvozu stranih radnika još nisam razmišljala', priznaje nam u razgovoru.

Za sada nose titulu koju daje grupacija objekata Okusi Srijema i Slavonije. O Michelinovim zvjezdicama ne razmišljaju.

'Ne bih voljela raditi za Michelinovu zvjezdicu jer u našem podneblju ljudi nisu navikli kušati, nego jesti, da se najedu', s osmijehom nam odgovara teta Luca, kojoj su turistički djelatnici rekli da joj 'treba skinuti kapu jer je stvorila nešto na putu za nigdje'.