Mnogo je vremena prošlo otkako je Angela Merkel bila 'Kohlova djevojčica'. Tako su aktualnu njemačku kancelarku početkom devedesetih prozvali tamošnji mediji, s obzirom da ju je u visoku politiku, i to kao nepoznatu istočnonjemačku fizičarku, uveo legendardni Helmut Kohl.

Merkel je devedesetih znala da joj politička karijera ovisi o moćnom mentoru te se riječ kritike usmjerena prema tada već pomalo ostarjelom Kohlu od nje nije mogla čuti. No, nakon što je nakon četiri mandata on poražen na izborima 1998. od strane socijaldemokrata Gerharda Schroedera, CDU je potresao veliki skandal s ilegalnim novčanim donacijama. U centru njega bio je Helmut Kohl, koji se imperatorski oholo odbijao očitovati o cijeloj priči, ustvrdivši da će imena spornih donatora odnijeti sa sobom u grob. Angela Merkel je tada prva shvatila da je uklanjanje Helmuta Kohla jedini spas za CDU, te je u Frankfurter Allgemeine Zeitung objavila komentar u kojem se razračunava s ostavštinom svojeg nekadašnjeg mentora.

Tim tekstom Merkel je zapravo skočila i na čelo CDU-a, što bi za svakog drugog značilo i automatsku kancelarsku kandidaturu na sljedećim izborima. Ipak, 2002. je Schroederu na megdan izašao bavarski premijer Edmund Stoiber te očekivano izgubio. Merkel je svoju priliku dočekala tek tri godine kasnije, kada je na izvanrednim izborima njezin CDU za jedan postotak pobijedio SPD, tako da je Merkel svoj prvi kancelarski mandat provela na čelu neželjene velike koalicije. U tom periodu dogodila se i svjetska financijska kriza, koju je Njemačka preživjela bolje nego mnogi drugi, zahvaljujući pametnim potezima Merkel i njezinog socijaldemokratskog ministra financija Peera Steinbruecka.

Od 'koalicije snova' do noćne more

Ukratko, 'Kohlovoj djevojčici' nije baš bilo lako, pa ni kada je prije dvije godine još jednom pobijedila na izborima, dobivši za koalicijske partnere Liberale (FDP), što su obje stranke otvoreno prizivale. Koalicija snova se u roku od nekoliko mjeseci pretvorila u noćnu moru, FDP je u međuvremenu smijenio svojeg šefa Guida Westerwellea, što je podrazumijevalo i rošade u vladi na koje Merkel nije mogla pretjerano utjecati. I nakon svega toga, dogodila joj se blamaža oko njemačke maglovite suzdržanosti u vezi s Libijom te grčka kriza koja već mjesecima ugrožava stabilnost eura. Ali, Angeli Merkel nije ni približno dosta, te želi još vladati, barem jedan mandat.

Merkel je to najavila u intervjuu za TV-kuću Sat.1: 'Sada radimo u potpunoj odlučnosti te radimo na ostvarivanju projekata koji su ključni za Njemačku i njezine ljude. A onda će doći predizborna utrka, u kojoj planiram sudjelovati s mnogo entuzijazma.' Njemačka kancelarka u istom intervjuu pohvalila se da joj njezin posao 'pričinjava mnogo zadovoljstva', a glavne konkurente iz SPD-a je poklopila izjavom da se 'nada da će se odlučiti za jednog kandidata'.

S druge strane, koliko god Merkel ironizirala stanje u SPD-u, u kojem se već odavno spominju tri moguća kancelarska kandidata za 2013., dvojica od njih bi je u direktnoj izbornoj konfrontaciji uvjerljivo pobijedili. U anketama najbolje prolazi spomenuti Peer Steinbrueck, bivši ministar financija i SPD-ov veteran, kojeg bi za kancelara biralo 48 posto Nijemaca, a Merkel tek 37 posto. Bolje od kancelarke stoji i Frank-Walter Steinmeier, bivši ministar vanjskih poslova kojeg je Merkel potukla 2009.

Bubreg za osvajanje srca

Od tada su se dogodile dvije stvari koje su pozitivno promijenile percepciju Steinmeiera u njemačkoj javnosti. U njegove sposobnosti nikad nije bilo sumnji, no sa suzdržanim Steinmeierom glasači su se teško identificirali. Ali nakon što se on na par mjeseci povukao iz politike kako bi teško bolesnoj supruzi darovao bubreg, Steinmeier se uvukao u srca običnih Nijemaca, koji mu sustavno honoriraju njegov humani potez. Još važnije od toga jest da se Steinmeier nakon oporavka vratio u politiku s dosad neviđenom strašću, te je Merkel već nekoliko puta pobijedio i ponizio u parlamentarnim debatama. Zapravo Merkel, barem u ovom trenutku, jedino pobjeđuje u mogućem kancelarskom duelu protiv šefa SPD-a Sigmara Gabriela.

Socijaldemokrati, u svakom slučaju, imaju još oko godinu dana da se odluče koga šalju u boj protiv Merkel, a dotad im se možda sa svojim kandidatom pridruže i Zeleni, čiji politički apetiti sve više i sve opravdanije rastu.

Kao da to nije dovoljno, Merkel mora u njemačkim medijima čitati o tome da političari iz njezinih redova sumnjaju u 'sposobnost kancelarke da vodi', kao što su to ovih dana učinili neki prvaci bavarskog CSU-a. Na istu stvar već se mjesecima žale i brojni komentatori i analitičari, zamjerajući Merkel da uvijek oklijeva, podilazi popularnim stavovima te jednostavno pušta da problem dođe do nekakvog kraja, koji onda predstavlja kao vlastito rješenje. U vremenima stabilnosti može se izvući samo s takvim sitnim vezom, no kada nastupi kriza, onda se zahtijevaju i veliki potezi.

'Madame Non'

U slučaju Angele Merkel ta kriza je Grčka i stabilnost eura, pa se pokazalo da u toj priči odugovlačenje i čekanje samo još više produbljuju problem. Tako se Merkel već godinu dana muči s Grčkom, usput mučeći cijelu Europu, u kojoj su je prozvali 'Madame Non'. Kada je EU u pitanju, Merkel najbolje zna reći 'ne', ali vlastitih ideja baš i nema.

Naravno, u sljedeće dvije godine može se dogoditi dosta toga, pa čak i čudo da koalicija s Liberalima konačno profunkcionira te da Grčku spasi nekakav deus ex machina (što je realno kao i bilo koja druga neočekivana sila koja se odjednom pojavljuje i rješava stvari). Možda i Merkel izgubi bubreg kako bi spasila svojeg supruga Joachima Sauera, iako je zdravlje profesora kemije odlično. A možda jednoga dana Merkel otvori novi broj Frankfurter Allgemeine Zeitunga i pronađe tekst u kojem se poziva na njezinu smjenu. Bilo kako bilo, to što je Merkel dvije godine unaprijed najavila svoj pohod na treći kancelarski mandat uopće ne znači da će na izborima 2013. biti u prilici ostvariti tu želju. U ovom trenutku to najviše ovisi o – Grčkoj.