Izbori za predsjednike

'Reizbor Baracka Obame u nekim je elementima važniji nego izbor 2008. godine jer su Amerikanci i svijet mogli donijeti odluku na temelju rezultata, ali i očekivanja u narednom mandatu', smatra Boško Picula

Drugi događaj koji je, prema Piculi, obilježio svjetsku politiku 2012. godine su izbori predsjednika u trima stalnim državama članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Isto je naglasio i Vlatko Cvrtila

'Premda vođa kineske komunističke partije Xi Jinping nije još formalno i novi predsjednik Kine, već ga se može smatrati jednim od najmoćnijih ljudi koji će diktirati svjetskom politikom. Uz njega bih istaknuo još i Vladimira Putina, čiji je reizbor unazadio Rusiju, kao i izbor novog predsjednika Francuske, Francoisa Hollandea, koji je raskinuo sa svim onim što je bio Nicholas Sarkozy', naglasio je Picula.

'Izbor Putina za predsjednika označava nastavak strategije jačanja državne, regionalne i globalne moći Rusije. U tom kontekstu, Rusija će koristiti sve više sadašnju strukturu međunarodnog upravljanja kako bi postizala svoje ciljeve ograničavanja interesa zapadnih država, prije svega SAD-a, te širenja svojeg utjecaja u one prostore koji dugoročno mogu pridonijeti jačanju ruske moći', smatra Cvrtila i dodaje kako pritom treba naglasiti kako su područja širenja ruske moći također zanimljiva i SAD-u, pa možemo očekivati nastavak rivalstava i u 2013. godini.

'Obama ulazi u drugi mandat u kojem će se sigurno usmjeriti prema rješavanju važnih pitanja koje nije uspio u prvom mandatu. S obzirom na njegovu doktrinu vanjskopolitičkog djelovanja u kojoj prevladavaju diplomatski napori, držim njegov reizbor važnim događajem u 2012. godini', kazao je Cvrtila i posebno istaknuo i izborne pobjede Hollandea i Mursija.

Promjena u Francuskoj je dovela do kreiranja nove politike koja je utjecala i na unutarnje odnose u EU-u, a izbor predsjednika u Egiptu je bio veliki događaj za Egipat i regiju. Usprkos velikim očekivanjima i uspjehu u organiziranju demokratskih izbora, pokazalo se kako nova politička elita u Egiptu ipak nije u stanju upravljati vrlo složenom državom, pri čemu je prednjačio predsjednik Mursi, što je posebno bilo vidljivo kad su njegovi dekreti pred kraj godine ponovno motivirali veliki broj Egipćana na izlazak na ulice. Ukoliko se ne promijene neke sadašnje važne komponente vladajuće politike, u Egiptu bi se demokratski procesi mogli zaustaviti, što će dovesti do još veće erozije političke i ekonomske strukture', smatra Cvrtila.

Bliski istok - najveće krizno žarište

Oba analitičara posebno su istaknula desetljećima najveće krizno žarište, Bliski istok, koje je i 2012. dominiralo svjetskim medijskim prostorom.

'Svakako je potrebno istaknuti sukobe na Bliskom istoku. Od sirijske krize kojoj se ne nazire kraj preko novog, kratkog rata između Izraelaca i Hamasa u Pojasu Gaze pa do novog vala prosvjeda u Egiptu koji nije ni blizu rješenju koje bi mu omogućilo stabilizaciju, unatoč tome što su izbori bili provedeni demokratskim putem', pojasnio je Picula.

Jačanje sankcija protiv Irana

Cvrtila je dodao i američko-iranska prepucavanja

'Na poticaj SAD-a Europska unija je po prvi puta zauzela jasnu poziciju prema Iranu s ciljem jačanja i održavanja ekonomskih i financijskih sankcija za koje se vjeruje kako će dovesti do slabljenja Irana i njegovog pristanka na razgovore o ograničavanju ili potpunom zaustavljanju nuklearnog programa. Ovim potezom SAD i EU učinilI su korak naprijed u zajedničkim nastojanjima da se pitanje iranskog nuklearnog programa riješi diplomatskim sredstvima, čime su smanjene mogućnosti vojnih rješenja koje zagovara Izrael. Za Obamu je to bilo važno pitanje jer je time izbjegao u predizbornoj godini činiti radikalnije poteze prema Iranu, što su zagovarali neki republikanski krugovi i vladajuća izraelska elita', smatra Cvrtila.

Sirija - priča bez kraja

Sukobi u Siriji obilježili su cijelu 2012. i pokazali su nekoliko stvari: prvo, postoji naglašeno neslaganje između velikih sila oko konačnog rješenja za Siriju. S jedne strane nalaze se zapadne sile na čelu sa SAD-om koje zagovaraju promjenu režima i vladajuće strukture. S druge strane, Rusija i Kina smatraju kako ne bi trebalo dopustiti potpunu promjenu režima te da se promjene trebaju dogoditi kao rezultat dogovora unutar Sirije, bez velikog vanjskog posredovanja. Cilj im je spriječiti jačanje uloge zapadnih sila u unutarnjim promjenama u Siriji jer bi time one zadobile značajnu stratešku ulogu u tom dijelu svijeta, dok bi je Rusija sigurno izgubila. Drugo, zapadne sile su uskladile svoje stavove s važnim regionalnim arapskim državama koje žele slom sadašnjeg režima koji je u ovome trenutku vrlo blizak Iranu, što arapski lideri žele promijeniti i ostvariti utjecaj preko sunitskog većinskog faktora u Siriji. Treće, sukob ima velike potencijale širenja na okolne države, čime bi moglo doći do jačanja nestabilnosti u tom dijelu svijeta. Dakle, iako je sukob počeo prošle godine, obilježio je cijelu tekuću godinu te je pokazao svoje potencijale utjecaja na važne međunarodne i regionalne procese. S obzirom na to da je teško očekivati funkcionalno rješenje do kraja godine, sirijski sukob će sigurno obilježiti i 2013. godinu', prokomentirao je Cvrtila.

Nemiri u Libiji i Egiptu, novi status Palestine

Nedavni događaji u dvije države u kojima su uspjele arapske revolucije upozoravaju kako nema mjesta prevelikom optimizmu za promjene politika i stanja u tim državama.

Libijski incident u kojem je ubijen ambasador SAD-a pokazao je novu taktiku terorističkih organizacija koje se infiltriraju u arapska društva i koje nastoje zauzeti što veći prostor političke i društvene moći, što predstavlja veliki izazov novim političkim elitama, što je slučaj u Libiji, Jemenu, a vjerojatno vrlo skoro i u Siriji. U Egiptu je situacija nešto drugačija jer se revolucija na neki način nastavlja. Prosvjednici smatraju kako je sadašnja politička elita napravila malo na ostvarenju očekivanja i obećanja iz prve revolucije. Posebno su ogorčeni na pokušaje lagane 'islamizacije' politike i društva, što, prema mišljenju sadašnjih prosvjednika protiv predsjednika Mursija, sigurno ne vodi prema razvoju, ekonomskoj i političkoj stabilizaciji države. Možemo zaključiti kako su ovi događaji najavili nastavak nestabilnosti u arapskim društvima te kako nisu potpuno isključene mogućnosti nekih novih 'revolucija'', predviđa Cvrtila koji se osvrnuo i na novi status Palestine u UN-u.

Odluka Skupštine UN-a da prizna Palestinu kao promatrača u UN-u važan je događaj koji je pokazao raspoloženje svjetske javnosti u korist palestinskih interesa. No, to ne znači da će sada poteći med i mlijeko u području koji nastanjuju Palestinci niti da će se nešto značajno promijeniti u stavovima Izraela. Ipak, ovo je važan događaj koji bi se mogao iskoristiti za nastavak mirovnih procesa uz pretpostavku da se ispune neki važni preduvjeti koje očekuju obje strane. Obnova sukoba pokazala je koliko je zapravo napetost velika te kako još uvijek obje strane smatraju da je sila najbolje sredstvo za postizanje ciljeva i ostvarenje interesa. Ipak, treba reći kako su obje strane, ali i međunarodni akteri svjesni kako se strateška situacija u okruženju izraelsko-palestinskog sukoba promijenila te da bi svaka radikalizacija mogla učiniti veliku štetu i nesagledive posljedice. Skorašnji izbori u Izraelu vrlo će vjerojatno potvrditi sadašnju vladajuću koaliciju za još jedan mandat, što baš i nije najbolja vijest za Palestince, ali ni za one koji se nadaju razumnim idejama koje bi se pretvorile u održiva rješenja toga sukoba', zaključio je Cvrtila.

Nobelova nagrada za mir u rukama EU-ai izbori u regiji

Picula je na svoju listu uvrstio i Nobelovu nagradu za mir koja je ove godine otišla u ruke Europske unije.

Dodjela Nobelove nagrade za mir po mnogočemu je u kontrastu sa samim EU-om jer su mnoge zemlje EU-a daleko od mira. Pod tim mislim da nema gospodarsku ni socijalnu stabilnost, prvenstveno Grčka ili Španjolska. Smatram da je ova nagrada Europskoj uniji ili zakasnila 25 godina ili je koje desetljeće uranila', kazao je Picula koji je naglasio i važnost izbora Janeza Janše za premijera Slovenije i Tomislava Nikolića za predsjednika u Srbiji.

'Mislim kako je izbor Janše za premijera Slovenije unazadio hrvatsko-slovenske odnose, dok je Nikolić vratio Srbiju politici i retorici 1990-ih, iako bez vojne agresije, ali uz verbalnu agresiju', zaključio je Picula.