U Velikoj je Britaniji zakuhalo zbog putovnica. Stare s oznakom Europske unije treba zamijeniti novima te je raspisan javni natječaj za njihovo tiskanje. Pobijedila je francusko-nizozemska tvrtka Gemalto sa 120 milijuna funti nižom cijenom od britanske De La Rue, na što su mnogi pritisnuli Theresu May da promijeni odluku, nazivajući to 'ponižavajućim simbolom budućnosti nakon Brexita'.

Ovakva politička kavga 20-godišnju H.S. ne zanima jer ionako ne može doći do putovnice. Iako je u London stigla s roditeljima iz Nigerije kao dvomjesečna beba i cijeli život provela u britanskoj prijestolnici, piše portal Quartz, ona nema britansko državljanstvo, status joj je neriješen, a bez toga nema ni putovnice. U istom je položaju i njezina jednogodišnja kćerkica, rođena Londonka. U pravnom smislu njih dvije žive u ničijoj zemlji. Osobe su bez domovine.

Poput te mlade žene, u Velikoj Britaniji živi u istom limbu 120.000 mladih ljudi, od kojih je 65.000 rođeno u toj zemlji. Prema britanskom zakonu, oni mogu dobiti državljanstvo ako nakon rođenja deset godina kontinuirano žive u Britaniji i ispune druge uvjete, no procedura je izuzetno složena, a pravi problemi nastaju kada im roditelji nemaju državljanstvo niti stalni boravak ili ga rješavaju nakon djetetova rođenja.

Rigorozna pravila i veliki troškovi

Uz to su troškovi prijave zahtjeva za djecu među najvišima na svijetu, narastavši u zadnjih sedam godina na 973 funte, 22 puta više nego u Njemačkoj (51 euro) te više nego u Francuskoj (55 eura) ili Belgiji (80 eura).

Za osobu stariju od 18 godina iznose 1282 funte, za razliku od SAD-a, gdje zaračunavaju 725, a u Kanadi 505 dolara. To ni u Irskoj nije nimalo jeftino: maloljetnicima se naplaćuje 200, dok ostali moraju iskeširati 950 eura.

Stoga se oni koji to ne mogu platiti moraju pomiriti s činjenicom da su podložni stalnim imigracijskim kontrolama, pravo na boravak im ovisi o ocjeni Home Officea, ne mogu ni naći ni zadržati posao (iako im zakon ne uskraćuje pravo na posao, poslodavci se često ne žele petljati s takvim slučajevima), teško mogu unajmiti stan, koristiti zdravstvenu i socijalnu zaštitu, školarinu moraju plaćati po mnogostruko višoj cijeni kao inozemni studenti, bez dokumenata ne mogu dići kredit za školovanje te mogu biti čak deportirani u zemlju roditelja u kojoj nikada nisu živjeli. Odvjetnica za imigracije Solange Valdez-Symonds stoga je pokrenula udrugu Registriranje djece kao britanskih građana, koja volonterski pomaže osobama u snalaženju u labirintima državne birokracije.

Ali nije uvijek bilo tako. Do promjene zakona 1981. godine osoba rođena u Britaniji ili unutar Britanskog Carstva automatski je dobivala državljanstvo, no danas barem jedan roditelj mora biti britanski državljanin ili imati dozvolu stalnog boravka u zemlji.

Lakše do državljanstva

Slična ograničenja danas važe u nizu zemalja, poput Australije, Novog Zelanda, Njemačke, Francuske, Irske, Španjolske ili Portugala, za razliku od SAD-a, Kanade i najvećeg broja zemalja Južne Amerike, gdje dijete samim rođenjem na njihovu tlu stječe pravo na državljanstvo (u SAD-u se to ne odnosi na djecu stranih diplomata). Od 2000. pak usvojeno dijete mlađe od 18 godina rođeno izvan SAD-a automatski dobiva američko državljanstvo ako mu je barem jedan usvajatelj američki državljanin.

Mada živimo u vremenu globalnog tržišta i migracija, dobiti državljanstvo u nekoj zemlji nije nimalo jednostavno ukoliko niste trofejni podnositelj zahtjeva tipa Gerarda Depardieua, pa vam ga Rusi daju na pladnju. Ili ste svjetski šahovski prvak Gari Kasparov, koji je kao naš osvjedočeni prijatelj dobio hrvatsko državljanstvo. Egipatski poslovni magnat Mohamed Al Fayed nikada nije dobio britansko, iako je svojedobno bio vlasnik čuvenog londonskog Harrodsa.

Njemačka je zemlja puna birokratskih procedura, pa i njihovo ministarstvo vanjskih poslova priznaje da im je zakon o državljanstvu neizmjerno kompliciran, no zato ponosno ističu da je njihova putovnica nakon singapurske druga najmoćnija na svijetu (hrvatska je 38.) jer njihovi državljani mogu bez viza putovati u 179 zemalja i teritorija.

Dok Amerikanac koji nije rođen na tlu SAD-a ne može biti predsjednik, ali prva dama može biti naturalizirana Amerikanka, Japanci se hvale kako naturalizirani Japanac može biti premijer (do sada samo teoretski), ali ne može imati dvostruko državljanstvo, dok ga Njemačka dopušta građanima zemalja EU-a i Švicarske.

Najbrže do državljanstva Srbije

Da bi redovnim putem mogao postati naturalizirani građanin Hrvatske, stranac u nas mora legalno boraviti osam godina, isto toliko ako želi biti građanin Bosne i Hercegovine, Njemačke, Estonije, Mađarske, Makedonije, Rumunjske i Slovačke. U nas se to ne odnosi na djecu naših iseljenika rođenih u drugim državama, a oni naše 'papire' uglavnom ne traže zbog doseljenja u zemlju roditelja, nego zbog sređivanja naslijeđenih nekretnina koje sada dobivaju na cijeni.

Ako želite postati državljanin Irske, Francuske, Švedske, Ruske Federacije ili Finske, morate ondje legalno boraviti najmanje pet godina. Za to je u Italiji, Sloveniji, Španjolskoj ili Poljskoj potrebno 10, u Srbiji samo tri, u Švicarskoj 12, u Andori čak 20, a u Austriji 10 godina, iako na austrijsko državljanstvo bez uobičajenih procedura imaju pravo osobe koje tamo legalno borave i rade 30 godina ili nakon 15 godina u slučaju 'održive osobne i profesionalne integracije'.

Nužno brdo dokumenata

No godine boravka samo su preduvjet za traženje državljanstva na temelju prebivališta. Tek nakon toga slijede posvemašnje provjere, čekanje da se pokrene birokratski aparat, skupljanje brda dokumenata, uključujući uvjerenje da se možete uzdržavati bez potpore države, dokaz o stalnom boravku, što primjerice irskim službama morate pokazati bankovnim računom s dnevnim transakcijama, računima za struju ili internet, odrescima od plaća ili prijavom i posjetima liječniku za svaku godinu prebivanja.

Uz to se svugdje polaže ispit iz poznavanja jezika, kulture i društvenog uređenja, dužni ste dokazati da uredno plaćate porez, pokazati lojalnost zemlji i biti 'dobar karakter', što znači da se u prošlosti i sadašnjosti niste na bilo koji način ogriješili o zakon.

Žele li postati legalni državljani Velike Britanije, onih 120.000 mladih na Otoku moraju 'dobar karakter' dokazivati od svoje desete godine. U slučaju kakve adolescentske ludosti budućnost im je neizvjesna, pa će i putovnice biti samo lijepa želja.