Istog dana kada je Portal dobrote u Zagrebu pozvao na doniranje jakni siromašnima – čemu su se građani zdušno odazvali, a akcija se proširila i na druge gradove – u Leedsu je u 82. godini preminuo znameniti poljsko-engleski sociolog i etičar Zygmunt Bauman, najhumaniji mislilac današnjice. I tako sam nehotice tu dobrotvornu akciju povezao s njegovim razmišljanjima.

Što bi Zygmunt Bauman – čije su knjige 'Tekuća modernost' i 'Postmoderna etika' prevedene i na hrvatski – rekao o dijeljenju robe siromašnima? Pa, najprije bi rekao da smo u potrošačkom društvu svi ponajprije potrošači, zbog čega sve promatramo kao robu, čak i druge ljude. Ništa potrošač ne prihvaća čvrsto, ni uz što ne prianja dok ga smrt ne razdvoji, nijedna mu potreba nikad nije zadovoljena, nijedna žudnja nije mu zadnja. Pri svakoj prisezi i uz svako obećanje potrošač dodaje 'do sljedeće obavijesti'. Svemu je posvećen samo dok ne konzumira objekt svoje želje – ili, još bolje, onoliko koliko mu je taj objekt poželjan. I partnerstva se promatraju kao roba: traži se momentalno zadovoljstvo, a ako se ne ispuni, partnera se vrati i zamijeni s nekim boljim. Ne čuvamo svoj auto, kompjutor ili iPod ako se pojavi bolji model.

U potrošačkom društvu, rekao bi Bauman, potrošač je samo roba, ali takva roba koja želi biti posebna. Naš je san da budemo slavna roba, roba o kojoj se govori, roba koju se ne može ignorirati, poželjna roba. Međutim, naši siromašni nisu takva roba. Oni su deklasirani jer ih društvo promatra kao posve beskorisne, kao običnu smetnju, kao nešto bez čega možemo. U društvu potrošača – u svijetu koji svakoga i sve ocjenjuje prema uporabnoj vrijednosti – postoje ljudi bez tržišne vrijednosti. To su muškarci i žene koji se nisu pretvorili u robu, zbog čega ne mogu sudjelovati u potrošačkom društvu. To su neuspješni potrošači, živi simboli katastrofe koja očekuje svakoga tko više ne može ispunjavati dužnosti potrošača. Oni plaše i opominju ljude koji su još uspješni potrošači. U Hrvatskoj ima 330.000 blokiranih računa, ali tome treba pridodati i one koji račune nisu nikad ni imali.

A zašto im doniramo baš odjeću? Za to nam ne treba Bauman, to znamo i sami – zato što je imamo previše. U SAD-u je prije globalizacije na odjeću odlazilo 14 posto kućnog budžeta, a posljednjih godina samo četiri posto - s tim da se za manje novca dobije puno više odjevnih predmeta. Rezultat su ormari zatrpani krpicama koje brzo izlaze iz mode, pa se jednostavno bacaju – u SAD-u se godišnje baca 15 milijuna tona odjeće, zbog čega je tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača. Da se šteta po američki okoliš smanji, ta se odjeća izvozi u Afriku, što je počelo uništavati njihovu domaću proizvodnju. I Hrvatska je preplavljena jeftinom odjećom zbog čega je Caritas uglavnom više ne prima. Bauman bi rekao da nas to čini sudionicima u globalnoj nepravdi: mi pozdravljamo niske cijene traperica, ali pad cijena robe izravno je povezan s halama koje se urušavaju na radnice u Bangladešu, zagađenim kineskim rijekama i dječjim radom u indonezijskim tvornicama. Svako lice ima naličje: naša ušteda znači njihovu potplaćenost; uspješna prodaja jednih artikala znači da će drugima isteći rok trajanja na polici; bogatstvo malobrojnih znači siromaštvo većine; sigurnost koju nam pruža NATO plaćamo sudioništvom u sirijskom ratu. 

Bauman je, spomenuto je na početku, i etičar. A njegova je etika radikalna: za drugoga se moramo brinuti potpuno i bez granice. 'Nikad se ne može reći da smo ispunili svoju dužnost', kaže Zygmunt Bauman. Lijepo je dati jaknu onome koji je nema – no ako smo samo praznili ormar zatrpan demodiranim stvarima, to i nije neka žrtva; još je ljepše dati siromašnomu dobre cipele ili koju kunu… A onda? U Zagrebu postoji deset tisuća praznih stanova – hoćemo li i njih davati beskućnicima? Hoćemo li ložiti peći svakodnevno smrznutima, voziti bolesne doktorima i družiti se s usamljenima? Lijepo je da smo počeli, ali koliko ćemo daleko stići? Solidarnost je velika žrtva neoliberalnog kapitalizma, napisao je nedavno Bauman u jednom članku. Njegova je teza jednostavna i prodorna, kao i sve njegove misli: Francuska revolucija izborena je na krilima slobode, jednakosti i bratstva, i samo sve te tri vrednote zajedno čuvaju demokraciju. Ako se jedna ispusti, ni druge dvije ne mogu se održati. Komunističke diktature ispustile su slobodu da bi zadržale solidarnost i jednakost, ali na kraju su propale. Neoliberalni kapitalizam ispustio je solidarnost na račun slobode i jednakosti, ali jednakosti već dugo nema i bit će je sve manje. Koliko potom može sama sloboda izdržati?

'Duša bi nešto htjela, ali ne zna što', kaže Zygmunt Bauman o duboku usađenom porivu ljudi da budu dobri. Srdačan odaziv ljudi na poziv na pomoć najsiromašnijima pokazao je da u našem društvu postoji topline i sućuti, ali da ne postoji usmjerenje i plan. Jer uspješni i dalje uspješno izbjegavaju siromašne – kao da je njihov grijeh što ne mogu kupovati neka vrsta kuge koja je zarazna. U vanjskoj politici to odgovara dizanju ograda: možda smo napravili dobar posao s oružjem u Siriji, ali ne prihvaćamo izbjeglice kao svoju lošu savjest. U svijetu punom nepravde Bauman nas uvjerava da demokracija i sloboda ne mogu biti potpune i sigurne ni u jednoj zemlji, pa čak ni u skupini zemalja, ako su te zemlje okružene svijetom prepunim nepravde, nastanjenim milijardama ljudi kojima je uskraćeno dostojanstvo. Obrana od tog svijeta uništit će baš one vrijednosti koje se želi sačuvati.  'Dana nam je moć da se srozamo u niže oblike života, u zvijeri, ali dana nam je i moć, zahvaljujući razumu i daru rasuđivanja, da se nanovo rodimo u višem, božanskom obliku', kaže Bauman. Budući da je božansko beskonačno, takva je i naša zadaća.