Polemika o 'crvenoj Hrvatskoj', koja je obilježila i posljednji aktualni sat u šestom sazivu Hrvatskog sabora, samo je dokaz kako HDZ, njegova predsjednica i čelni ljudi neće odustati od prokušane taktike u predizbornoj kampanji. Nedavno su to za tportal potvrdili i stručnjaci za odnose s javnošću, no ovoga puta zanimljivo je bilo čuti i što o crvenoj boji u političkom životu misli dizajner Boris Ljubičić, koji uporno promiče hrvatsku kulturu, hrvatski identitet i Hrvatsku bez ičije pomoći
Za premijerku Jadranku Kosor, ujedno i predsjednicu HDZ-a, pojam 'crvena Hrvatska' odnosi se, kako među ostalim reče u Saboru, na 'metode viđene u doba komunizma, ukidanje i zabranjivanje HDZ-a, tjeranje na Goli otok'. SDP-ov zastupnik Arsen Bauk pak smatra kako je 'jedina crvena opasnost crveno na tekućim računima građana koji loše žive, dok je sve ostalo puka predizborna retorika i demagogija'. Osim toga, istaknuo je da bi oni, aludirajući pritom na premijerku Kosor, koji su bili u Komunističkoj partiji trebali prestati spominjati crvenu Hrvatsku.
Pokušavajući raspetljati sve što se u posljednje vrijeme može čuti i iz Sabora, ali i s brojnih političkih skupova, dizajner Boris Ljubičić ukazuje kako se crvena boja simbolično može gledati s različitih aspekata, pa čak i da je zovu komunističkom bojom, no i ukazuje kako je jedna od osnovnih boja hrvatske zastave i, ujedno, osnovna boja hrvatskog grba.
U hrvatskom grbu crvena boja je osnovna, a bijela je tu samo radi komparacije. I na vrhu zastave je crvena boja, koja po meni simbolizira sjever i istok Hrvatske, u sredini je bijela ili srebrna, koja označava središnju Hrvatsku, a po nekima i Bosnu, a na dnu je plava kojom je obilježeno naše lijepo more. Svojedobno sam se znao i šaliti kako bi, gledajući plavu boju kao simbol mora, i Hajduk trebao imati plavu, a ne bijelu kao osnovnu boju', kaže Boris Ljubičić.
Ukazuje kako je svima jasno da je 'strašenje crvenom bojom zapravo prevedeno u politički govor i, kao takvo, vrlo osjetljivo', no po Ljubičiću je 'vrlo osjetljivo govoriti i o crnoj boji'. Navodi i primjer jedne radijske emisije koju je nedavno slušao, a u kojoj su se pozicija i opozicija 'prepucavali' oko crvene i crne boje, dok su treći, ciljajući na naklonost birača, govorili kako je 'dosta farbanja Hrvatske'.
'Još 1990, dok sam radio na svojoj verziji zastave, imao sam namjeru napraviti jako veliku zastavu koju sam htio pustiti s Ciboninog tornja. S tadašnjim sam suradnikom po gradu tražio platno. Našao sam plavu i bijelu, a crvene nigdje nije bilo. I danas čuvam platna u ove dvije boje i slikovito tvrdim kako je crvena iz Hrvatske nestala još devedesete', prisjeća se Ljubičić.
Posve mu je jasno, kako kaže, baš kao i svima u Hrvatskoj kako se u posljednjoj, kao i u nekim prethodnim kampanjama, spominjanje crvene boje dovodi u kontekst 'obrane Hrvatske od onih koji su u njoj vladali prije '90-ih'.
Vraćajući se na priču o zastavama, navodi kako je i u europskim, ali i većini svjetskih zastava, crvena boja najzastupljenija, što je osobito karakteristično za američku, pa i britansku zastavu, koje su simboli država u kojima je komunizam označavan kao najveća opasnost.
'Banalan je razlog zašto je crvena, osim što je najživlja boja, tako popularna. Jednostavno je u prirodi ima najmanje. Plave i zelene ima puno, žuta nije česta, a crvena to pogotovo nije', podsjeća Boris Ljubičić.
Za kraj je ispričao i anegdotu iz Praga 1992. godine. Boraveći u glavnom češkom gradu svojim je domaćinima pričao kako je apsurdno što su se 50 godina borili za odlazak komunizma i protiv crvene boje, a preko noći ulice i praške zgrade bile su pune crvenoga
'Cijeli je Prag bio oblijepljen velikim džambo plakatima Marlbora, Coca-Cole i McDonaldsa, velikih korporacija koje su zbog vizualne vrijednosti izabrale crvenu i kojima je ta boja zaštitna. Upravo se crvena kao dominantna boja zaštitnih znakova najvećih svjetskih korporacija strašno isticala u sivilu tadašnjeg Praga', zaključuje dizajner Boris Ljubičić.
