Lijepa predstava, nema što. Jadranka Kosor najavila je da će do kraja godine obaviti smjene u Vladi i pomladiti HDZ i to pustila u javnost iz New Yorka, valjda očekujući da će time efekt pozitivnog iznenađenja i šoka biti veći. Premijerki treba odmah uzvratiti da tu nikakvog šoka ni iznenađenja nema niti može biti. Kada prevrtiš u glavi tko su ministri koji kandidiraju da dobiju nogu, brzo ustanoviš da je lakše sastaviti popis onih koji to nisu
Evo, pogledajte što su sve ta vrla gospoda nakopala na grešne duše, i to samo u posljednjih nekoliko tjedana, čak dana. Šuker – potpuni gubitak kontrole nad državnom blagajnom, što je sam priznao u slučaju iscurjelih dvije milijarde trošarina iz Ine; Vukelić – pad dvaju MIG-ova; Pankretić – aljkava obrana od poplava; Čobanković – afera sa starim mesom; Karamarko – inertnost u aferi Hypo, u kojoj Hrvatska ponižavajuće ovisi o mrvicama austrijskih istražitelja; Matulović-Dropulić – interesna spetljanost s IGH-om, s najiritantnijim implikacijama u Varšavskoj; Milinović – svinjarije u reformi zdravstva koja sliči na kaznenu ekspediciju na bolesne te u zabrani pušenja; Ivić – sotoniziranje političkih protivnika; Mlakar – brljanje oko sindikalnog referenduma; Kalmeta –
nema što nije…
Našlo bi se tu još toga, ali i ovako vidiš da je nesposobnih i kompromitiranih kao šodera. No, to je tek početak priče. Ako premijerka njujorškom najavom želi reći da u njezinoj inače odličnoj Vladi ima poneka loša iznimka koju treba imperativno maknuti jer kvari ritam, odmah se sjetiš njezinog predstavljanja programa ekonomskog oporavka proljetos u Rovinju. Tada je ona izrekla onu poznatu konjušarsku metaforu da je napokon uzjahala konja i da čvrsto drži uzde u rukama, što je značilo da joj više ništa ne stoji na putu da ostvari glavne premijerske zamisli. Nikakvih prigovora ona tada nije imala na ministarsku ždrebad oko sebe, osim da joj se neki ne javljaju na telefon, ali to sitno zanovijetanje samo je učvršćivalo dojam da će ergela s Markovog trga u najkraćem roku pokazati što zna.
Što se u međuvremenu promijenilo? O, dosta toga. U narednih nekoliko mjeseci Kosorova se praktički odrekla ekonomskih mjera koje je promovirala u Rovinju, zaključujući da je pametnije dobiti izbore nego bitku s krizom, i onda počinje veliki igrokaz. Najprije je optužila opoziciju da ju je ona svojim protivljenjem natjerala da odustane od ekonomskih mjera, što naravno nema veze s činjenicama, a onda se okomila i na vlastite ministre, što ima isto toliko, ili ni toliko, veze s činjenicama. Kako to, pitat će netko, pa zar sam nisi počeo ovaj tekst s nabrajanjem malog milijuna nesposobnjakovića i muljatora među ministrima? Jesam, ali nikoga od njih nisam optužio da je baš on kriv što je ova Vlada loša jer to može biti samo onaj tko bi sada htio da tako izgleda – premijerka.
A što je to stvarni život?
Nisam od onih novinara koji svako malo traže ostavku premijera i sličnih šarži – i to baš ono naredbodavno, miči se, nulo, a ne kao analitički zaključak – nekako mi to izgleda iznad novinarskih kompetencija, pa ću ostati kod toga i sada. Pitat ću, međutim, gospođu Kosor jednu stvar koja će kolegama ‘ostavkašima’ vjerojatno izgledati banalno, ali meni je, eto, baš važna. Premijerko, na spomenutoj promociji u Rovinju rekli ste da je došlo vrijeme da se jasno kaže što je ‘stvarni život’ i što treba učiniti da hrvatskim građanima bude bolje. Da, došlo je itekako vrijeme za to, ali ja odonda čekam da čujem što je ‘stvarni život’ i nisam, gospođo, dočekao. Je li, možda, stvarni život ovo preslagivanje vlade, što, nemojte se ljutiti, meni više izgleda kao prelijevanje šupljeg u prazno dok god vlada u cjelini ne pokaže više a lako ćemo onda, premijerko, za pojedine ministre (stvar je očito sračunata na to da pred izbore HDZ uljepša svoju sliku tako što će riješiti kompromitiranih ljudi, kao da se može zaboraviti da su oni odradili debelu većinu od dva mandata).
Idemo dalje. Je li stvarni život ovo svađanje HDZ-a sa SDP-om oko toga čiji je ekonomski program bolji, iako je očito da je pravo pitanje čiji je program gori. Ne, ništa od toga nije stvarni život, a kada sam se već odvažio reći što nije, reći ću i što jeste. Stvarni je život, predsjednice Vlade, ono što se upravo događa u nekada evropski respektabilnoj, slobodno se može reći i slavnoj, tvornici Kamensko, na što ćete vi vjerojatno iskolačiti oči ('Što ja, pobogu, imam s tim?!') pa ću vam odmah i na to odgovoriti. Za širu javnost drama u tvornici Kamensko vijest je otprije nekoliko dana, ali ne i za vašu Vladu jer već dvije godine gazde Kamenskog ne uplaćuju radnicima doprinose u državni proračun, a vi u Banskim dvorima cijelo to vrijeme pravite se ludi.
Pravite se ludi i na napise koji su preplavili sve novine, da Kamensko drže u dlakavoj šaci nekadašnji kompanjoni Miroslava Kutle, koji žele uništiti tvornicu da bi prodali taj biser zagrebačke industrije, izgleda opet za svoga patrona, kao običnu hrpu nekretnina. Pa, kada se oko svega toga Banski dvori prave ludi, pravit će se sigurno još luđi, najluđi, kada im ovdje kažem da kada bi hrvatska država bila stvarno država smjesta bi oduzela Kamensko tim mutikašama, kojima se kraj ovoliko ludila lako praviti pametnima.
Lako im se praviti pametnima, da i to ne zaboravimo, i pred SDP-om, koji je, da smiri savjest, poslao radnicama Kamenskog jednu tješiteljsku ophodnju, kako bi se štrajkačice glađu imale kome isplakati. Ali je na subotnjoj stranačkoj konvenciji, koja se zlosretno poklopila sa štrajkom, Milanovićeva stranka pokazala da joj ovakve stvari vire iz zadnje rupe na svirali kao i HDZ-u. Umjesto da otvore jedino pitanje koje se u ovom trenutku očekuje od jedne socijaldemokratske stranke – zašto u Hrvatskoj i nakon dva desetljeća imamo kapitalizam koji ne samo što nije motor razvoja, nego i dalje jede žive ljude –naša gospoda drugovi i sami su se marljivo bacili na prelijevanje iz šupljeg u prazno.
Oni bi Kosoričinu ‘stvarnost’ samo drukčije interpretirali, a radi se o tome, valjda je dopušteno parafrazirati Marxa, da se nju hitno promijeni.
