Argentina je jedina veća latinoamerička zemlja koja ima najavljene predsjedničke izbore. Brazil, Čile, Kolumbija, Urugvaj i sada Peru razjasnili su svoj politički pravac za razdoblje 2010-2014, neki više lijevo, neki više desno, ali svi prema već dobro utabanim demokratskim putevima. Argentinci će pak to pitanje raščistiti u listopadu, kada ispit popularnosti polaže dosadašnja peronistička predsjednica Cristina de Kirchner.

Ona je 30. listopada 2007. godine postala prva žena u povijesti Argentine koja je izabrana predsjednicom države (Isabel Martínez de Perón je u srpnju 1974. naslijedila, kao potpredsjednica, pokojnoga supruga, legendarnoga Juana Dominga Peróna), naslijedivši ili zamijenivši tako na toj funkciji svoga muža predsjednika Nestora Kirchnera (po majci Hrvat) koji je pak preminuo od srčanog udara 27. listopada 2010.

Gospođa Cristina Fernández de Kirchner (CFK kako ju se popularno naziva) dobila je skoro 44 posto glasova, blizu 22 posto više od svog najveće rivalke, socijaldemokratkinje Elise Carrio

Cristina ili, skraćeno, CFK sada ima čvrstu podršku sindikata, industrijalaca i najvažnijih organizacija za ljudska prava, ali se upravo u tom sektoru pojavila važna pukotina nakon otkrića velikog financijskog skandala koji je prouzročio pravi potres na političkoj i društvenoj sceni.

Zaklada Majke svibanjskog trga (Madres de la Plaza de Mayo), žene koje su postale svjetski poznate jer su za vrijeme trajanja posljednje vojne diktature (1976-1983) svaki tjedan na spomenutom trgu ispred predsjedničke palače (Casa rosada) s bijelim maramama na glavama u šutnji hodale u krug zahtijevajući istinu o nestalim sinovima i muževima (što ubijenih, što nestalih; ta je diktatura odnijela oko 30 tisuća života), optužena je za milijunsku krađu.

Sve se čini kako bi od sumnji bila oslobođena osnivačica i vječita predsjednica zaklade, Hebe de Bonafini, jedan od stupova (možda najvažniji) na koje se CFK oslanja 'u borbi za humanije društvo', ali je opozicija nemilosrdna.

Zasad, krivnja je fokusirana na direktora zaklade (već maknutoga) Sergija Schoklendera, kojeg se u medijima otvoreno tretira kao lopova (tretman kakav u nas ima bivši premijer Sanader), a koji je uz pomoć CFK i drugih peronističkih moćnika okrenuo oko 300 milijuna dolara sagradivši 4.800 stambenih jedinica, šest bolnica, dviju škola i jedan dječiji vrtić, pri čemu je, kako tvrde tužitelji, za sebe i svoje pajdaše na stranu ostavio nemalu svotu 'doživotnog osiguranja'.

U medijima se tvrdi da nije samo točno da prilika čini lopova, već da je Schoklender 'pokvaren tip', pa se reciklira tužna priča u kojoj su Sergio i njegov brat Pablo (također zaposlen u zakladi) optuženi za ubojstvo svojih roditelja, a koji su 1981. pronađeni u prtljažniku automobila s lubanjama smrskanim udarcima komadom željeza. Otac, Mauricio Schoklender, trgovac oružjem i blizak vojnim vlastima, navodno je maltretirao svoju dijecu. Kada su izašli iz zatvora, Hebe de Bonafini ih je zapravo prigrlila i udomila te su Sergio i Pablo oduvijek bili njezini ljudi od povjerenja.

Kolikog pak povjerenja, pita se opozicija, žedna političke krvi. Koliko god da jest, šteta je vrlo velika, ne samo za CFK, već i za organizacije za ljudska prava koje se, kao što se događa i u Hrvatskoj, jako bore za to da cijelo društvo shvati pravu mjeru žestokih kršenja ljudskih prava u nedavnoj povijesti.