Iako je uobičajena praksa do sada bila da imenovanja šefova tvrtki najprije dođu na Vladu, kod Botičinih šefova, ali i šefova HŽ Infrastrukture, HAC-a i HC-a, išlo se zaobilaznim putem. Ministar  pomorstva, prometa i veza Oleg Butković je, pozivajući se na Uredbu o kriterijima za provedbu postupaka odabira i imenovanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, zaobišao Vladu.

Zbog toga ga je SDP-ov saborski zastupnik Peđa Grbin prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, smatrajući da je postupio mimo propisa jer je odluku o smjeni mogao donijeti samo na prijedlog Vlade.

Da se sve obavilo u tajnosti, dokazuje to što je resorno Ministarstvo preskočilo izvijestiti javnost o promjenama u OiV-u, a nije u HŽ-u, HAC-u i HC-u.

Kako se o Botici malo zna, zatražili smo od OiV-a da nam dostavi njegov životopis, ali pozvali su se na Kodeks korporativnog upravljanja trgovačkim društvima u kojima Republika Hrvatska ima dionice ili udjele. Desetak dana kasnije - na stranicama OiV-a o Botici i dalje nema ništa.

U međuvremenu je Jutarnji list objavio da je svoje mjesto u OiV-u našao još jedan bivši djelatnik SOA-e Ante Grbac, uz tvrdnju da su i on i Botica ljudi Tomislava Karamarka. OiV godišnje vrti oko 230 milijuna kuna i ima 288 zaposlenih.

Spomenuti Kodeks donijela je HDZ-ova vlada na čelu s Jadrankom Kosor u rujnu 2010., na prijedlog Đure Popijača, tadašnjeg ministra gospodarstva. Ideja je bila, kazao je tada Popijač na sjednici vlade, da se stvari u državnim tvrtkama standardiziraju i po tome budu bliže privatnim tvrtkama.

Šest godina kasnije prosurfali smo da vidimo kako se državne tvrtke, kao i one u kojima RH ima određeni udio, pridržavaju Kodeksa na koji se pozivaju u OIV-u. Naime, u članku 7,2 propisano je da tvrtke, uz brojne druge podatke, moraju objaviti 'životopise članova uprave i nadzornog odbora' i da tvrtke moraju imati stranice na hrvatskom i engleskom jeziku.

Sam OiV ima stranicu na engleskom, ali podataka o svom šefu nema. Od petero članova NO-a na stranici je tek životopis predstavnika zaposlenika. Transparentnost u tom segmentu nije na zavidnoj razini.

Tvrtka koja bi u tom dijelu mogla biti primjer svima je Podravka, koja ima sve što Kodeks traži, ali tu je riječ o dioničkom društvu koje kotira na burzi i posluje na otvorenom tržištu.

Hrvatska lutrija nema stranicu na engleskom, o članovima Uprave znamo tek imena, imaju doduše i slike, a o NO-u osim imena nema ni slova više. Slično je i na HRT-u, koji također nema stranicu na engleskom, ali nema ni CV-e šefova i članova NO-a.

HEP, pak, ima stranicu na engleskom, članovi Uprave imaju fotografije i CV-e koji se doimaju nepotpunima jer za neke se ne zna gdje su bili prije HEP-a. Hrvatske šume, osim na hrvatskom i engleskom, stranicu imaju i na njemačkom jeziku, a uz fotografije se mogu pronaći i osnovni podaci iz CV-a članova Uprave.

Za razliku od njih, u Hrvatskim vodama imaju tek shemu ustroja, stranica postoji i na engleskom jeziku, ali tko su ljudi na rukovodećim pozicijama, nije moguće iz nje doznati. JANAF i Plinacro imaju stranice na engleskom, kod naftaša se da doznati ponešto o članovima NO-a, ali ne i o Upravi, dok kod Plinacroa to nije moguće. U HPB-u, pak, postoje CV-i članova Uprave, ali ne i Nadzornog odbora, stranica postoji na engleskom, ali kada pokušate vidjeti CV na engleskom, javlja se error 404.

I mogli bismo tako u nedogled. Tvrtke u kojima je država vlasnik ili u njima ima udjele, uglavnom ne poštuju Kodeks koji je donijela Vlada. Istina, valja naglasiti, on propisuje da su tvrtke dužne objaviti CV-e članova uprava i NO-a, ali ne i kada.

U uređenoj državi takve detalje Kodeks ne bi ni trebao propisivati, ali u prenormiranoj državi kakva je Hrvatska, moguće je da će se životopisi objaviti kada za to stigne i posebna Uredba.

430976,430690 ,430834 ,430019