Prerano je za predviđanje na koji će se način glasovi birača pretočiti u konkretne promjene, ali jasno je da je strategiji oporavka putem štednje gotovo odzvonilo. I to je dobra stvar, piše Krugman u kolumni u New York Timesu.

Dežurni analitičari uoči izbora nisu bili na tom tragu. 'Zapravo, bilo je prilično zabavno svjedočiti kako apostoli ortodoksne misli pokušavaju prikazati opreznog čovjeka blagih manira, Francoisa Hollandea, kao prijeteću figuru. On je 'prilično opasan', zaključio je Economist, primjećujući da Hollande 'uistinu vjeruje u potrebu stvaranja pravednijeg društva'. Kakav užas!', primjećuje Krugman.

Istina je, ističe nobelovac, da Hollandeova pobjeda označava kraj Merkozyja, francusko-njemačke osovine koja je u posljednje dvije godine nametnula režim štednje. Da je strategija bila uspješna, ili da je barem imala razumne izglede za uspjeh, bio bi to opasan razvoj događaja. No nije i nema; vrijeme je da se krene dalje. Europski glasači, pokazalo se, mudriji su od svojih 'najboljih i najpametnijih'.

Što ne valja sa smanjenjem potrošnje kao lijekom europske bolesti? Jedan odgovor na to pitanje je da 'dobra vila' povjerenja ne postoji – tvrdnje da će rezovi u državnoj potrošnji nekako ohrabriti potrošače i tvrtke da više troše 'izgorjele' su kroz iskustvo u posljednje dvije godine. Smanjenje potrošnje u depresivnom gospodarstvu samo produbljuje depresiju. Štoviše, čini se da od bolnih mjera štednje ima jako malo koristi, ako i toliko, piše Krugman, navodeći slučaj Irske, koja je bila 'dobar vojnik' u krizi namećući sve strože mjere štednje u pokušaju osvajanja povjerenja tržišta dionica.

'Prema prevladavajućem mišljenju, to bi trebalo upaliti. U stvari, naum da se u to vjeruje toliko je jak da su članovi europske političke elite uporno tvrdili da je irska štednja urodila plodom i da se irsko gospodarstvo počelo oporavljati. Ali nije. I iako to nikada ne biste mogli zaključiti iz novinskih izvješća, cijena zaduživanja Irske ostaje daleko veća od one u Španjolskoj ili Italiji, kamoli u Njemačkoj', upozorava Krugman.

Što su, dakle, alternative?

Slom eura bio bi jedan od odgovora. Europa ne bi bila u današnjoj situaciji da je Grčka zadržala svoju drahmu, Španjolska pezetu, Irska punt itd. zato što bi te zemlje imale ono što im danas nedostaje: efikasan način za povratak konkurentnosti i povećanje izvoza, konkretno - devalvaciju.

'Kao suprotnost tužnoj priči Irske, pogledajte slučaj Islanda, koji je bio 'prva klapa' u financijskoj krizi, ali je uspio naći odgovor devalvirajući svoju valutu, krunu (također je imao hrabrosti pustiti svoje banke da bankrotiraju). Island proživljava oporavak koji je trebao zahvatiti Irsku, ali nije.

Ipak, slom eura bio bi razoran i predstavljao bi ogroman poraz za 'europski projekt', dugoročni pokušaj promoviranja mira i demokracije putem veće integracije. Postoji li drugi način? Da, postoji – Nijemci su pokazali kako se može uspjeti. Nažalost, oni ne razumiju lekcije iz vlastitog iskustva, piše Krugman.

Razgovarajte s vodećim Nijemcima o krizi eura, i oni će vam rado istaknuti da je njihovo gospodarstvo početkom prošlog desetljeća bilo u 'banani', ali se uspjelo oporaviti. Ne vole, međutim, priznati da je oporavak predvodio nastanak ogromnog trgovinskog viška u odnosu na druge europske zemlje, koje su u procvatu bilježile iznadprosječnu inflaciju zahvaljujući niskim kamatnim stopama. 'Prezadužene europske zemlje možda bi mogle oponašati njemački uspjeh kada bi bile u sličnom povoljnom okruženju – ako bi sada ostatak Europe, osobito Njemačku, potresao djelić nekog inflatornog booma', ocijenio je nobelovac.

Njemačko iskustvo nije argument za jednostranu štednju na jugu Europe; to je argument za daleko jaču razvojnu politiku drugdje, a osobito za Europsku središnju banku da odustane od svoje opsesije inflacijom i fokusira se na rast, zaključio je Krugman.