Od ožujka ove godine turska vlada vladajuće Stranke pravde i razvoja ('Adalet ve Kalkınma Partisi') započela je pregovore s PKK-om i zatvorenim Abullahom Öcalanom, ne bi li se došlo do političkog rješenja sukoba koji Tursku opterećuje od osnutka republike i u kojem su u posljednjih nekoliko desetljeća ubijeni deseci tisuća ljudi.

'Zahvaljujući pregovorima postoji šansa za rješenje. Međutim, unatoč tome što je PKK povukla dogovorene korake – povlačanje gerilaca u sjeverni Irak – turska vlada nije uradila ništa konkretno', kaže za tportal Sebahat Tuncel iz pro-kurdske Stranke mira i demokracije ('Barış ve Demokrasi Partisi'). Tuncel je u turski parlament izabrana izravno iz zatvora u kojem je boravila pod optužbama za separatizam i podupiranje terorizma. Ističe da cilj kurdskog pokreta nije nezavisni Kurdistan – od čega oduvijek strepe turske vlade i mnogi Turci.

'Naš pokret ne stremi naciji-državi, nego ostvarenju autonomnog Kurdistana. Protivimo se asimilaciji i poricanju postojanja Kurda, ali i podjeli turske države. Demokratski konfederalizam, o kojem govori Öcalan, ne znači stvaranje malih nacija. Uostalom, Kurdi žive u četiri različite države. Rješenje za sve narode Bliskog istoka je u stvaranju velike konfederacije demokratskih država', nastavlja naša sugovornica. Ističe da bi za ostvarenje 'istinskog mira' bilo nužno i Öcalanovo oslobođenje.

'Ne radi se samo o njemu, nego o svim političkim zatvorenicima, svim gerilcima, našim sinovima i kćerima, koji, da bi mir bio ostvaren, trebaju doći kući i uključiti se u politički proces. Nije dovoljno reći da je Öcalan samo vođa PKK, naime, BDP i većina Kurda ga vidi kao vođu čitavog kurdskog naroda', dodaje Tuncel. Ikona kurdskog pokreta Layla Zana jednom je rekla 'glas za BDP glas je za gerilce'. Istovremeno to znači da su tisuće aktivista i legalno izabranih političara zatvoreni zbog toga što su legalnim sredstvima zastupali iste ciljeve kao i PKK.

'Država je ta koja provodi terorizam. Ne daju osnovna prava populaciji od 20 milijuna turskih Kurda. Rezultat je četrdeset tisuća ubijenih, tisuće uništenih sela i milijuni Kurda - izbjeglica u vlastitoj zemlji. Država je ta koja PKK proglašava teroristima, i to naravno utječe na turski narod. Ali vjerujem da je nakon prosvjeda uGeziju javnost počela razmišljati koliko to odgovara istini. Prava se ne dobivaju besplatno, ona se osvajaju borbom i Kurdi su vrlo svjesni te činjenice. Kao stranka i pokret smatramo da je moguće demokratizirati Tursku, i to povećanjem prava svih građana, ne samo Kurda. Činjenica jest da je vlada AKP-a povukla neke povijesne korake, poput pokretanja 24-satnog državnog TV-kanala na kurdskom jeziku. U zemlji gdje se donedavno za korištenje kurdskog u javnosti išlo u zatvor, riječ je o golemom pomaku. Upravo dok smo mi boravili u Istanbulu, premijer Erdoğan objavio je sadržaj 'demokratskog paketa' kojim vlada nastoji izaći u susret Kurdima. Iako u njemu jesu neke simboličke geste – poput ukidanja zakletve koju su svi svi učenici svaki dan morali izgovarati u školi ('Sretan je onaj tko može reći: Ja sam Turčin'), Kurdi su vrlo nezadovoljni činjenicom da im se i dalje brani obrazovanje na materinskom jeziku. Novim odredbama ono će biti moguće samo u privatnim školama.'

Vlada AKP-a jest napravila nešto, ali to nije dovoljno. Kurdima se poručuje da moraju plaćati za obrazovanje na vlastitom jeziku, i to je zapravo uvreda. Kurdi znaju da žele živjeti zajedno sa svim građanima turske republike, ali država treba odlučiti kako će se odnositi prema Kurdima. Ako opet dođe do sukoba, to neće biti zbog Kurda, nego zbog toga što vlada nije poduzela ništa za ostvarenje mira, poručuje Tuncel.

Erdoğan je, inače, planirao promjeniti ustav - ne samo da bi ukinuo diskriminaciju Kurda, nego i da bi uveo predsjednički sustav u zemlju - te se kandidirati na predsjedničkim izborima naredne godine. Kako mu za takve promjene treba parlamentarna potpora BDP-a, mnogi među turskim nacionalističkim i drugim krugovima ga sumnjiče da mu je zapravo glavni cilj ostati na vlasti i koncentrirati što je više moći u vlastitim rukama.

Didem Akyel Collinsworth iz međunarodnog think-thanka 'International Crisis Group' (prisutni su i na Balkanu, a predsjednica je bivša glavna haška tužiteljica Louise Arbour) kaže da je mirovni proces došao u krizu zato što 'evidentno nije postojao precizno razrađen nacrt mirovnog plana'. Naime, PKK je očekivala da će vlada pokrenuti ozbiljne korake nakon što gerilci započnu povlačenje. Kako se to nije dogodilo – povlačenje je zaustavljeno, a turska vlada tvrdi da PKK nije ispunila svoj dio pogodbe, odnosno potpuno povlačenje van turskih granica.

Činjenica je da je vlada AKP-a prekinula s mnogim tabuima koji u Turskoj postoje desetljećima kada govorimo o Kurdima. Priznali su da Kurdi imaju problema, pokrenuli su javnu raspravu, započeli su razgovarati s pobunjenicima, u posljednjem paketu su napravljene neke simboličke geste. To su iznimno važni koraci, za koje je ova vlada zaslužna, a izuzetno je velika uloga premijera Erdoğana. Ali čini se da je došlo problema prilikom mirovnog procesa i da je vlada zaostala s daljnjim potezima. Po našim istraživanjima, Kurdima je najvažnije sljedeće: potpuno obrazovanje na materinjem jeziku, smanjivanje izbornog praga (u Turskoj iznosi 10 posto!), promjena antiterorističkih zakona, decentralizacija – to može biti autonomija ili samo veća decentralizacija - te promjena ustava i izbacivanje etničke diskriminacije.

Zanimljivo, Collinsworth ističe da se - s Erdoğanom - prvi put u dugo vremena na čelu države nalazi političar dovoljno snažan da zaista uvjeri Turke u nužnost rješavanja kurdskog problema. Kako je, s druge strane, Öcalan neprikosnoveni vođa kurdskog pokreta, njihov eventualni dogovor otvara mogućnost za istinski mir.

Ako bi vlada zaista dala Kurdima njihova legitimna prava, mogla bi pridobiti većinu Kurda na svoju stranu i marginalizirati ekstremne elemente u PKK, koji više neće imati potporu. Stoga smatramo da bi vlada trebala djelovati što prije i započeti demokratske reforme. Proteklih mjeseci jest bilo manjih okršaja, ali ne i žrtava. Dok god je tako, postoji mogućnost da pregovori dovedu do istinskog mira. Počnu li ponovno mrtvi puniti naslovnice, mogla bi i ova šansa propasti.

Svi naši sugovornici ističu da su ovogodišnji prosvjedi u Geziju imali ogroman utjecaj na percepciju kurdskog problema u javnosti. Naime, nakon što su se suočili s državnom cenzurom medija i nasiljem nad njima samima, Turci koji su sudjelovali u prosvjedima – ne treba smetnuti s uma da dobar dio, uglavnom konzervativnijeg stanovništva, i nakon prosvjeda uvelike podržava AKP i Erdoğana – ljudi su se zapitali: ‘Možda smo bili u krivu, možda nam mediji čitavo vrijeme nisu govorili istinu o tome što se događa na jugoistoku?’ kaže Nazan Üstündağ, profesorica Sveučilišta Boğaziçi.

Jedan, gotovo tragikomičan slučaj cenzure medija prilikom prosvjeda u Geziju, postao je slavan: 'Dok su stotine tisuća ljudi prosvjedovale na Taksimu, CNN Türk – tvtka-kćer CNN Internationala – prikazivao je dokumentarac o pingvinima', kaže za tportal novinar televizije İMC TV Gökhan Biçici, koji je i sam tijekom prosvjeda na Geziju bio pretučen od strane policije te uhapšen, zbog čega je kasnije dobio i nagradu Turskog novinarskog društva za slobodu medija.

'Prvi put u turskoj povijesti ljudi su, razbješnjeni, prosvjedovali ispred velikih medija', dodaje. Po njegovu mišljenju, prosvjedi su, osim autoritarnošću vlade, uvelike bili motivirani i ekonomskim pitanjima. Naime, za razliku od Europe pogođene krizom, ističe Biçici, Turska posljednjih godina bilježi snažan ekonomski rast. Ali, ističe cijenu uspjeha turskog kapitala plaćaju turski radnici, koji rade u sve nesigurnijim i prekarnijim uvjetima.

'Privatizirano zdravstveno osiguranje i obrazovanje, manje plaće i duži rad, posljedica su neoliberalne transformacije društva koju provodi AKP, i to je bila pobuna i protiv toga. A ljudi koji su izašli da se bune protiv izgradnje jednog trgovačkog centra i stare osmanske vojarne pronašli su nove saveznike, između ostalog i u Kurdima.' Naime, s obzirom na prošlost, gotovo je apsurdno bilo vidjeti da su zajedno prosvjedovali sekularisti, noseći zastave s Atatürkovim likom, i Kurdi s likom Öcalana, čime je AKP – nehotimično - uspio postići dojučer nemoguće.

'Prosvjedi u tom smislu otvorili oči zapadnim Turcima – nacionalisti i Kurdi su prosvjedovali zajedno protiv onog što su smatrali zajedničkim zlom. U Istanbulu je čak bilo prosvjeda solidarnosti s Kurdima u Diyarbakıru, što je na vrlo konstruktivan način pomoglo da se premoste neke razlike između zajednica', dodaje Collinsworth.

Nakon desetak dana Istanbula, zainteresirani svime što smo čuli, uputili smo se na jugoistok ove kompleksne zemlje. Sljedeća postaja – Diyarbakır