Na početku intervjua tvrdi da afere oko Edwarda Snowdena i Juliana Assangea jasno pokazuju da se danas sve radi da bi se uništilo zviždača, glasnika loših vijesti. Stoga je tek jedan od paradoksa suvremenog funkcioniranja obavještajnih službi to da se ime Edwarda Snowdena sada vezuje uz Rusiju koja mu je pružila politički azil i da situacija pomalo podsjeća na vrijeme Hladnog rata. A očito se olako zaboravlja da je upravo Snowden otkrio Amerikancima da im se sustavno lagalo, da su žrtve goleme urote antiterorističke propagande koju su skovale obavještajne službe.

Što se otkrića o nadzoru saveznika tiče, Le Carré ponavlja da su tajne službe oduvijek nadzirale svoje građane te vlade i građana zemalja saveznika. Uostalom, ekonomski i strateški saveznici mogu već sutra postati neprijatelji. Danas je, naime, sve veći broj ljudi koji su upoznati s tajnim podacima što čini pravu prijetnju demokraciji. Za primjer uzima britansku intervenciju u Iraku. Članovi tajne službe pokazali su povjerljive (i lažne) dokumente biranim parlamentarcima koji su zatim imali izvršiti pritisak na svoje kolege u ime patriotizma. Upravo zahvaljujući metodama iznude i zastrašivanja, Britanija se našla u ratu u Iraku, a sam autor uvjeren je da do intervencije ne bi došlo da je Tony Blair uskratio podršku Georgeu W. Bushu te da je Blair, zajedno s ostatkom političke elite, posve odvojen od realnosti, i na kraju povjerovao u laži obavještajnih službi.

Budući da su temelji te intervencije bili truli, obavještajne službe uvijek će snositi odgovornost jer nisu obavile svoje osnovnu zadaću, a to je da kažu istinu čelnicima, kakva god ona bila. I tom su prilikom zapadni državnici mogli naučiti vrijednu lekciju, koja je trenutačno posebno važna u slučaju Sirije. Naime, svaki put kad Zapad namjesti laičkog državnika na čelo zemlje koja je manje nacija, a više podijeljena zajednica, skupina različitih religijskih i etničkih skupina, ta se diktatura urušava nakon čega slijedi kaos. To se desilo i u Libiji, a dogodit će se i u Siriji nakon što Asad ode s vlasti, smatra Le Carré. Jedini pozitivan pomak koji danas prepoznaje jest upravo djelomično savladavanje te lekcije što se prepoznaje u zbližavanju SAD-a i Britanije s Iranom te poniženjem Netanyahua koji više nema izgovora da napadne Teheran.

Američke tajne službe danas se mahom oslanjaju na visoku tehnologiju u praćenju ciljeva i nadzoru osoba, no Le Carré drži da je bolje imati jednog inteligentnog obavještajca nego gomilu nesposobnih tehničara. Drukčije rečeno, nije važno što neprijatelj govori, već ono što misli. CIA trenutačno nema nijednog pouzdanog izvora na Bliskom istoku i uvjereni su da tehnologija može riješiti sve probleme dok 'stare kolonijalne korumpirane europske sile' dobro znaju da je potreban ljudski izvor. Taj izvor mora poznavati povijest, religiju, jezik i sa svojim doušnikom njegovati blizak odnos, a ne pribjegavati nasilnim metodama ispitivanja kao što to rade Amerikanci koje samo rezultiraju lažnim iznuđenim priznanjima.

Na temu privatizacije obavještajnih službi komentirao je da praksa korištenja plaćenika već dugo postoji zato što je iznimno skupo održavati agenta na terenu. No danas se pokazuje veoma opasnim povjeriti 'prljavi posao' isključivo vanjskim suradnicima koji bi u tome lako mogli prepoznati samo izvor profita i pribjegavati ekstremnim rješenjima koje kasnije država mora prikriti. Zapravo, u tome, kao pisac, vidi nekoliko etičkih pitanja: dokle je spremna ići osoba koja je posve ovisna o vladi i hoće li ikad moći reći ne, dokada će netko samo prenositi poruke i zatvarati oči pred lažima, kada se postaje zviždačem. Naime, zna se da se ne može izgraditi velika obavještajna mreža ako će se osoblje stalno pozivati na klauzulu savjesti. Baš zato zviždači ne mogu računati na posebnu pravnu zaštitu.

Na kraju intervjua tvrdi da ga je uvijek zabavljalo kako ga se smatralo velikim i iskusnim špijunom, iako je zapravo imao minornu ulogu u službi vanjskih poslova. Tako se Jevgenij Primakov, nekadašnji šef KGB-a i bivši ruski ministar vanjskih poslova, pri posjetu Londonu svakako htio susresti s njim.

Prepoznaje niz sličnosti između pisaca i tajnih agenata. I jedan i drugi moraju znati promatrati i slušati te pritom biti diskretni. Prema Le Carréu, tajni agent mora imati i svoje slabosti, mora se pomalo bojati onoga za što je sposoban i staviti svoju ambiciju u službu moći veće od njega samoga.