Britanski sociolog Stuart Hall zaključio je još osamdesetih godina prošlog stoljeća da je poplava pop-kulture, koja se masovnim medijima širi brzinom zarazne bolesti čineći je dostupnom svima i smanjujući tako distance među društvenim klasama, moguće mjesto za nadolazak socijalizma. Ta je teza zasigurno izazivala gadnu paniku u establišmentu zapadnih demokracija, no kako je pop-kulturna produkcija cvala i u društvima koja su već bila socijalistička, dinamika odnosa između vladajuće moći i subverzivnosti masovne kulture pojavila se tamo u obrnutom obliku, pa su socijalistički vlastodršci paničarili od bauka kapitalizma s kojim su izjednačavali pop-kulturu, kao i sve ostale kvarne pojave uvezene sa zlog zapada. Konzekventno tome, 'Enciklopedija Jugoslavije' nije zabilježila ni jednu jedinu crticu o nekoj pop-kulturnoj pojavi toga vremena, ili bilo kojeg drugog, ali je zato zabilježila svaki detalj o svakom generalu JNA, koji bi eventualno mogao zanimati samo članove obitelji dotičnog ili poneku udavaču koja je pogledavši film 'Oficir i džentlmen' dobila ideju za spas iz provincijskoga gliba.

Tko smo mi to bili ?
Potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada svijetom još nije vladao Google, među novinarima čuvenog Starta rodila se ideja. Frustrirani nemarnim odnosom prema kulturnom blagu, Dubravka Ugrešić i Dejan Kršić zaključili su da se bitan segment identiteta društva i svakog pojedinca

skriva upravo u značenju koje za nas imaju te masovne pojave što su izlazile izvan diktata službene kulture i da se znanje o njima može spasiti od zaborava samo ako se skupi na jednom mjestu. Gotovo logički nametnulo se da u projekt budu uključeni upravo oni kojih se to tiče - konzumenti pop-kulture. Započeto skupljanje materijala za 'Leksikon YU mitologije' naprasno je prekinuo rat, po Balkanu su se preslagivale snage i događale razne segregacije, migracije i dezintegracije, pa se nakratko činilo da je nestalo potrebe za definiranjem kolektivnog 'tko smo', a time i smisla postojanja ovog projekta. No ubrzo su nove društvene silnice postavile nova pravila ponašanja i življenja u novom brojanju vremena u kojemu je reinterpretacija prošlosti postala imperativom za gradnju samodostatne budućnosti svake od novooformljenih država, a njihove službene politike promicale su brzi zaborav kao da im život o tome ovisi. Prohibicija sjećanja događala se na razinama na kojima je to za državnu politiku bilo najlakše efikasno izvesti. Doslovce preko noći prestalo se konzumirati sve što je producirano u suprotnom taboru - pop-pjesme zamijenile su budnice, književnost se izbacivala iz školskih lektira, filmovi nisu dopirali s onu stranu riječne granice. Nestankom jedne zemlje nije se samo otvorio prostor za nastanak novih država s građanima spremnima za reduciranje prošlosti, nego je nastala i  prostorno-vremenska anomalija u kojoj su plutale generacije kojima nije bilo lako rasturiti temelje svog odrastanja. Početnu težnju za definiranjem kolektivnog identiteta zamijenila je potreba za otkrivanjem tko smo mi to bili, pa se projekt 'Leksikona YU mitologije' revitalizirao sredinom devedesetih, kada su studenti slavistike u Nizozemskoj, ponovno pod mentorstvom Dubravke Ugrešić, zakotrljali cijelu stvar. Sa svih strana svijeta rasuti bivši Jugoslaveni počeli su slati na web stranicu svoja konfiscirana sjećanja, kolektivna ili individualna, o svim pojmovima pop-kulture iz pola stoljeća zajedničke kulturne povijesti i činilo se kao da je jedan fluidni projekt postao sredstvom masovne terapije onih koji se nisu mirili s oduzetim im sjećanjem. U priču su se uključile i dvije izdavačke kuće, zagrebački Postscriptum i beogradski Rende, s ozbiljnom namjerom da korpus urede i uobliče u knjigu, što se konačno i dogodilo 2004. godine.

Pravo ili dužnost sjećanja?
No ova knjiga nije važna samo zato što je kolektivno autorsko djelo koje artikulira prošlost i konzervira je za neke buduće generacije

koje nisu imale priliku prisustvovati koncertu Idola ili sletu za Dan mladosti ili pak strastveno sakupljati sličice izGornjeg Milanovca. Ono što je dodatno čini gotovo filmski zanimljivom put je koji je prošla od svog zametka do danas. Mnogo su je puta od njezinog postanka razni pravednici sa svih strana pokušali zanemariti i diskreditirati suradnike/građane kao notorne jugonostalgičare koji negiraju stvarnost i žive u prošlosti, lijepeći joj epitete kvislinških organizacija iz drugog svjetskog rata i rugajući se tobožnjoj jalovosti njenog postojanja. Ovoga ljeta, međutim, dogodilo se nešto što joj je iznova pripisalo jedno sasvim novo značenje: predsjednik Srbije, Boris Tadić, poklonio ju je svom hrvatskom kolegi Ivi Josipoviću, dok je ovaj njemu poklonio knjigu svoga savjetnika, ratnog veterana.

Što je zapravo Tadić, i sam generacijski pripadnik novovalnog miljea, želio poručiti Josipoviću ovom gestom, vjerojatno će ostati njegova tajna, ako je uopće imao neke skrivene motive (kako je u pitanju političar, skrivene agende su ipak neupitne). Tisuću je načina iščitavanja semantike ove poruke - možda je njegova gesta bila potpuno spontana bez skrivenih motiva, možda je pak njome htio iziritirati Josipovića pokazavši mu da je u odnosu na zajedničku prošlost relaksiraniji od njega, a možda je njome samo dobrohotno implicirao da je vrijeme da se kulturnom zaboravu konačno stane na kraj i da je pravo na sjećanje zamijenila dužnost sjećanja... Tko će ga znati. Ipak, zanimljivo je kako se 'Leksikon YU mitologije' prometnuo iz ružnog pačeta u labuda, iz nepoćudne knjige o prošlosti koju su mnogi htjeli što prije zaboraviti u sredstvo državne pomirbe. Zanimljivo je i to što je tu knjigu, da se samo sjetio, mirne duše mogao pokloniti i Josipović Tadiću, budući da je to ipak dvojno izdanje čiji je zametak ideje nastao u Zagrebu. Čak i scenarij u kojemu 'Leksikon' poklanjaju jedan drugome zvuči, doduše, pajtonovski, ali ne i nemoguće jer ipak je ovo Balkan na kojemu se češće događaju nelogične od logičnih pojava. U svakom slučaju, ako ništa drugo, barem su se na državnim razinama počele poklanjati knjige, a i to je već veliki korak.