Planiranje izgradnje Jaruna započelo je početkom 80-ih godina, a kako je Zagreb bio odabran za domaćina Univerzijade 1987. godine, njegova je realizacija do tada trebala biti gotova.

Sve je u biti započelo onda kada se tamo negdje 70-ih godina pojavila ideja da Zagrebu nedostaje još jedan sportsko rekreacijski centar. Kako je Maksimir do tada bio jedini park tog tipa, a zapadni dio grada vapio je za prostorom na kojem bi se građani iz tog dijela grada mogli rekreirati, odluka je pala na Jarun kao naselje koje je do tada bilo praktički jedno malo selo s pokojom privatnom kućom i velikim zemljišnim površinama.

Izgradnja Jaruna kao dio šireg plana

Borislav Doklestić je kao jedan od ključnih aktera bio vizionar ove Jarunske priče koju vidimo i danas kada prolazimo stambenim dijelom kvarta od Hrgovića do Jarunske ulice kojim već stotinama godina žubori potok Vrapčak dajući ovom stambenom kompleksu poseban šarm.

Sam projekt bio je dio šireg plana urbane obnove i modernizacije Zagreba u sklopu priprema za Univerzijadu, a potreba za novim sportskim i rekreacijskim objektima je napokon bila prepoznata. Jarun je odabran kao idealno mjesto za izgradnju veslačkog centra zbog blizine rijeke Save i mogućnosti formiranja umjetnih jezera, a velika pažnja posvećena je uređenju zelenih površina.

Obiteljsko naselje sa zelenim površinama

Jarun je zamišljen kao mjesto koje nije samo sportski centar, već i rekreativna oaza građana s obiteljskim stambenim prostorima. Osim toga, u vrijeme planiranja izgradnje naselja fokus je bio na potrebama stanovnika, a i ti su se kvartovi planirali tako da se novosagrađene stambene zgrade ispravno uklope s već postojećom obiteljskom izgradnjom.

Kada su započinjali s izradom urbanističkog plana definirali su čitav prostor južne Trešnjevke za kolektivno stanovanje, kao i položaj objekata, cjelokupan način stvaranja internih prostora prateći svjetske trendove izgradnje i dizajna, te su prepoznali situacije pogodne za obiteljsko stanovanje.

Ova je priča bila zamišljena kao jedna od onih koje odudaraju od klasičnog i uobičajenog, a ništa nije moglo bez dobrog društvenog plana i prostornog strategijskog projekta. Doklestić i suradnici htjeli su stvoriti prostor pun života što je uključivalo dobru prometnu povezanost, zelene površine, sve potrebne institucije kao što su škole, vrtići i domovi zdravlja i opskrbu vodom i strujom, a kako se razvoj grada južne Trešnjevke vezao za predstojeću Univerzijadu bila je potrebna i rekreativna zona.

Nekada močvarno područje

Prije gradnje, područje današnjeg Jaruna bilo je uglavnom močvarno i rijetko naseljeno, a velikim dijelom prekriveno poljoprivrednim zemljištem. Rijeka Sava često se izlijevala, stvarajući močvarne terene, što je zahtijevalo isušivanje i pripremu tla prije bilo kakve gradnje pa je to bio i jedan od najvećih izazova kod izgradnje.

Izgradnja u Jugoslaviji

Podsjetimo se, izgradnja stambenih jedinica u Jugoslaviji sredinom 80-ih godina bila je pod velikim utjecajem specifičnog društveno-ekonomskog sustava samoupravnog socijalizma, kao i brzog urbanog rasta i industrijalizacije koji su obilježili razdoblje poslije Drugog svjetskog rata. Ovo je bio period intenzivne migracije iz ruralnih područja u gradske sredine, što je stvaralo značajan pritisak na stanogradnju.

Stanogradnja u Jugoslaviji u tom razdoblju bila je uglavnom vođena od strane države, kroz različite oblike društvenih poduzeća i lokalnih vlasti. Većina stambenih zgrada bila je u formi kolektivnog stanovanja koje su se podizale u velikim blokovima. Zgrade su često bile izrađivane prema standardiziranim arhitektonskim i građevinskim shemama, što je omogućilo brzu izgradnju i niže troškove.

Krvava tranzicija

Kraj državne kontrole doveo je do novih izazova kao što je privatizacija stambene politike koja je rezultirala povećanim nejednakostima u pristupu stanovanju, a kako je privatno vlasništvo postajalo sve raširenije, a pomak prema tržišno orijentiranim politikama sve popularniji, ova tranzicija nije bila jeftina.

Povećan broj privatnih ulaganja u stanovanje utjecao je na porast cijena i smanjenje stambene dostupnosti za sve građane pa su tako oni s većom ekonomskom moći bili u boljem položaju za iskoristiti novu dinamiku stambenog tržišta i nisu dugo čekali, dok je ona druga skupina izvukla deblji kraj.

Posljedice su teške, a planska izgradnja loša

Posljedice ove nimalo lake tranzicije još uvijek osjećamo, a Doklestić smatra kako je realnost planske gradnje danas podosta loša.

'Samo se gleda zona i veličina parcele, a nitko se zapravo ne bavi time kako bi nešto izgledalo na toj parceli. Mi smo nekoć radili makete, a to danas više nitko ne radi. Javne rasprave su nekoć bile orijentirane na to što se inzistira i bile su vezane za struku i stručna mišljenja, čega danas nema. Postojala je i komisija Grada koje je ocjenjivala sve što se htjelo graditi u Zagrebu i što je bilo vezano za Zagreb. Danas nedostaje stručnih provedbi. Danas bi bilo gotovo nemoguće organizirati ovakvo jedno naselje', kazao je Doklestić.

Na Zapadu druga priča

Kako kod nas nema jačeg od privatnog, Doklestić se prisjetio svog radnog iskustva u Francuskoj govoreći kako su ondje ograničenja velika.

'Proglase gradsku zonu i od nje nema ništa jače. Vlasnik dobiva novce za svoju parcelu jer on mora prodati svoj dio gradu i sve se definira ugovorima'.

Kod nas se, kaže, previše gleda na količinu, gradi se bez plana i reda, a ustroj Grada je onaj kojeg treba korigirati. Naglašava kako bi trebalo složiti operativnu organizaciju koja bi vodila kompleksne gradske projekte s naglaskom na građane i kvalitetu života građana.

'Puno toga Grad ne može odraditi bez sustava, a sustav nije najbolji', kazao je Doklestić.

Gradnja Jaruna bila je veliki urbanistički poduhvat koji je pretvorio močvarno područje u jedan od najljepših dijelova Zagreba, istovremeno služeći kao sportski centar svjetskog ranga i kao rekreativni prostor za stanovnike grada, a bismo li mogli preuzeti određene strategije stambene izgradnje iz zapadnih europskih zemalja ili iz doba kojeg se Hrvati nerado sjećaju pitanje je koje ostaje na odgovor građanima.