Lončar je započeo svoju dugotrajnu političku karijeru u partizanskom pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Nakon rata obnašao je visoke diplomatske i dužnosti u službi sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji. Bio je ambasador Jugoslavije u Indoneziji, Njemačkoj i SAD-u. Njegova najpoznatija funkcija bila je ona zadnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ od 1987. do 1991. godine. Lončar je bio aktivan na međunarodnoj sceni, pokušavajući očuvati mir i stabilnost u Jugoslaviji tijekom ozbiljnih političkih i etničkih sukoba.

U diplomatskoj karijeri susreo se s gotovo svim važnim svjetskim političarima. Nikita Hruščov, Sukarno, Hua Guofeng, Jaser Arafat, Margaret Thatcher, Rajiv Gandhi, Sadam Husein, papa Ivan Pavao II., Hans-Dietrich Genscher, Vaclav Havel, Fidel Castro, Angela Merkel, Henry Kissinger i Mihail Gorbačov samo su neki od njih.

Savjetnik predsjednicima

Nakon raspada Jugoslavije i hrvatskog stjecanja nezavisnosti Lončar je nastavio raditi kao savjetnik u međunarodnim organizacijama i hrvatskim političkim strukturama te je ostao aktivan u javnom životu Hrvatske. Bio je savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Njegova uloga i doprinos u jugoslavenskoj i hrvatskoj politici često su bili predmet rasprava i različitih interpretacija, s obzirom na složenu povijesnu i političku situaciju u regiji tijekom njegova službovanja.

Odbio je primiti Medalju Grada Zagreba od gradonačelnika Milana Bandića zbog negodovanja HDZ-a i desnice, a tada je poručio da ne želi sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu nakon što je postao predmet 'kampanje koja poprima odlike javnog linča' i neutemeljenih optužbi na koje institucije 'znakovito šute'.

Bandić mu je odlučio dodijeliti medalju za 'izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i drugih zemalja EU-a'. Uslijedile su žestoke reakcije desnice uz tvrdnje da je Lončar 'odgovoran zato što je razoružana i goloruka Hrvatska, na početku velikosrpske agresije, dobila embargo na uvoz oružja'.

O njegovu djelovanju 27. rujna 1991. očitovao se prvi predsjednik RH i HDZ-a Franjo Tuđman putem izjave Vlade RH. 'Tim se riječima nema ni dandanas što dodati ili oduzeti', poručili su tada iz HDZ-a.

Tuđman je rekao da 'Budimir Lončar zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnute Republike Hrvatske' te da je 'propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize'.

Pavle Kalinić, Bandićev pročelnik koji je nominirao Lončara za spomenutu nagradu, pojasnio je tada da cijelu priču o embargu na uvoz oružja treba sagledati u širem kontekstu da bi se dobila cjelovita slika.

'General Veljko Kadijević, tadašnji ministar obrane SFRJ, dogovorio je sa SSSR-om kupovinu oružja od dvije milijarde dolara. U tom kontekstu treba promatrati i embargo na uvoz oružja koji je podržao Lončar. Amerikanci su znali za dogovorenu kupnju oružja za JNA i procijenili su da će, ako se dopusti uvoz oružja, JNA iskoristiti situaciju za napad na Hrvatsku. I to je istina, Hrvatskoj je trebalo vremena', rekao je Kalinić.

Smatra da u međunarodnoj politici stvari nikad nisu crno-bijele te da je u njoj 90 posto rubnog i 'vožnje' u sivoj zoni.

'Lončar je bio američki igrač i na strani njihove vanjske politike. Stalno mu se spočitava da je glasajući za embargo onemogućio Hrvatskoj da se naoruža, a nitko ne gleda cijeli kontekst iz kojeg je jasno da se sprječavalo i JNA da nabavi veliku količinu oružja od Rusa', kazao je Kalinić.

Rana karijera

Od rane mladosti Lončar je bio jedan od ključnih sudionika događanja koja su mijenjala tijek povijesti.

Već 1943. postao je član SKOJ-a, a dvije godine kasnije i KPJ-a. U NOB-u je, prema vlastitim riječima, sudjelovao 's ponosom, dajući svoj skroman doprinos tome da su danas u Hrvatskoj i moj Zadar, Rijeka, Istra i otoci te da je Hrvatska na kraju Drugoga svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani'. Njegovi kritičari pak govore da je kao pripadnik Ozne odgovoran za komunističke likvidacije političkih protivnika nakon Drugoga svjetskog rata.

Pet godina nakon rata postaje konzul u Generalnom konzulatu SFRJ u New Yorku, a 1956. vraća se u domovinu i provodi osam godina kao načelnik odjela za analizu i planiranje u ministarstvu vanjskih poslova. Također obnaša ulogu posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova do 1965., kada na vrhuncu političke orijentacije SFRJ na Pokret nesvrstanih sa 120 zemalja članica te u periodu njegova jačanja odlazi za veleposlanika u Indoneziju.

Nakon mandata u Jakarti, Lončar se 1969. vraća u sjedište jugoslavenske diplomacije te provodi četiri godine kao posebni savjetnik ministra vanjskih poslova. Početkom 70-ih, na vrhuncu odnosa bivše države s Njemačkom, postaje veleposlanik u Bonnu, gdje ostaje do 1977., kada se vraća u Beograd kao podtajnik za političke poslove u ministarstvu vanjskih poslova. Godine 1979. izabran je za jugoslavenskog veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama, a pet godina kasnije postaje zamjenik ministra vanjskih poslova. Od 1987. do 1991. bit će ministar vanjskih poslova države na umoru.

Tijekom diplomatske karijere sudjelovao je kao šef ili član izaslanstva na 35 redovitih i većine specijalnih zasjedanja Godišnje skupštine UN-a, a kao osnivač Pokreta nesvrstanih aktivno je sudjelovao na svim samitima te organizacije, posredujući u rješavanju konflikata i kriza.

Sudjelovao je u pripremama za uspostavljanje Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS) te bio osnivač Skupine nesvrstanih i neutralnih zemalja unutar KESS-a, koju su činili Austrija, Cipar, Finska, Lihtenštajn, Malta, San Marino, Švedska i Švicarska. Osnivač je i Kvadriterale, koju su činile Austrija, Mađarska, Italija i bivša Jugoslavija, a kasnije i Pentagonale.

Od 1993. do 1995. Lončar je obnašao dužnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a pri Pokretu nesvrstanih. Također je bio savjetnik u raznim nevladinim organizacijama, poput Zaklade Appeal of Conscience, Svjetskog vijeća vjerskih i duhovnih vođa u New Yorku te Centra za humanitarni dijalog u Ženevi.