Telefonska narudžba iz novotvorene kvartovske pizzerije, na sniženju kupljena imitacija Coca-Cole i četiri VHS kasete, od kojih jedna posuđena kao bonus, činili su sredinom devedesetih idealnu subotnju večer. Izmjenjivali su se redom 'RoboCop', 'Gremlini', a onome tko je imao koji HRD više, našla se na repertoaru i pokoja novija uspješnica poput 'Batmana zauvijek'. Polica s najskupljim filmovima služila je češće kao katalog i maštarija nego realna opcija. Danas, kada filmove ne gledamo s kaseta, a postojeće videoklubove promatramo s upitnikom iznad glave, vrijeme je pritisak na tipku REW. Ukoliko se nekome leksikon iz vremena nastanka videofilske kulture svidi, uvijek se možemo sjetiti funkcije vjernog crvenog REC. Naravno, osim ukoliko nismo kupili kastrirani videoplayer koji ne može snimati. Frustrirajuće.

PLAY

Commodore 64 - Za samo 34 funte iz Engleske se mogao naručiti program pomoću kojeg su se na ovom popularnom računalu izrađivali titlovi. S obzirom na raširenu razinu piratstva i snimanje svega što je došlo pod ruku, prevođenje je pojedincima bila prilika za pravo poduzetništvo.

Kaseta do kraja svijeta - Iz perspektive vremena koje kasete pamti samo kao retro relikt, to je simpatičan naziv redovite rubrike u zagrebačkom Trendu, koji je uz upotrebu računala svesrdno promicao i širenje videorekordera. Za srpanj 1985. godine kaseta do kraja svijeta je preporučila od prijatelja iz inozemstva nabavku na VHS-u upravo objavljene '2001. Odiseje u svemiru'. Skroz nadrealno zvuči savjet - pozovite prijatelja s drugim videorekorderom i, što nabavite, presnimite! 

Kino - Videorekorder je doživljavan kao ubojica kina, a da je to krajem osamdesetih doista i bio, svjedoči statistika riječkih kinematografa. Dok je od 1960. do 1985. godine prosječan godišnji posjet  bio oko milijun i tristo tisuća gledatelja, slijedi fijasko - krajem osamdesetih, upravo nakon eksplozije nabavke videorekordera - kina bilježe posjetu od samo 400 tisuća gledatelja! Prava kataklizma s obzirom na ranije brojke.

Lidija Rastović - Izvjesna beogradska čitateljica YU Videa fragmenti čijeg pisma su zbog sumiranja atmosfere osamdesetih zaslužili život i 25 godina nakon objave: Mnoge druge luksuznije stvari imaju niže porezne stope, a video u vrijeme ovakvog TV-programa i rijetkih dobrih filmova u kinima nije luksuz, već SPAS. Prosječnom Jugoslavenu nije svejedno hoće li dati 10 ili pet svojih plata. Ganutljivo.

Nordmende - Među gomilom japanskih imena poput Sonyja ili Hitachija koji su ustvari i određivali ritam videorevolucije, isticao se naziv izvorno njemačkog branda dospjelog u vlasništvo francuskog Thompsona. Osim po atraktivnoj ženi u kupaćem kostimu koja snima kamerom, reklame za videorekorder  obilježila je  simpatična poruka: Postoje boje, koje izblijede, postoji glazba, koja potone, postoje trenuci koji ne smiju pasti u zaborav. Zaustavite vrijeme barem za trenutak.  

Orion - S obzirom na to da su slagani u Mađarskoj, videorekorderi Orion pripadali su cjenovnom rangu dostupnom Jugoslavenima. Ipak, kako je povjerenje u proizvode iz komunističkih zemalja nestajalo, valjalo je redovito objašnjavati kupcima da iza svega zapravo stoji japanski Panasonic. Dizajnom je upečatljiv Orion VP 200A, videoplayer u koji se VHS kazeta umetala polaganjem s gornje strane, a ne češćim umetanjem s prednje strane. 

Rat formata - Uobičajeni naziv za situaciju na tržištu videokaseta i videorekordera kroz osamdesete koja je zaokupljala pažnju svih zainteresiranih za videotehnologiju. Philips je razvio Video 2000, Sony Betamax, a JVC VHS format. Podvojenost ilustrira izvješće zagrebačkog videokluba Moša Pijade iz 1985. godine prema kojem u ponudi za članove imaju 365 VHS i 185 betamax kaseta. Nakon duge borbe, VHS je završio kao apsolutni pobjednik. 

Statistika - Republički zavod za statistiku bivše države redovito je ažurirao podatke o količini gramofona, televizora u boji i kasetofona, ali nikada i videorekordera! Njihov broj je stoga, ovisno o interesima, bio plod redovitih manipulacija, ali već se sredinom osamdesetih spekuliralo o brojci 150.000! Komentatori su zaključivali da ih ima nesumnjivo mnogo, s obzirom na visinu radničke satnice. 

Video klub CD - Priča ovog videokluba prvotno smještenog u ljubljanskom Cankarjevom domu jasno ilustrira teškoće videofila. Naime, udruženje je izbačeno iz Doma pod optužbom netransparentnog financijskog poslovanja, presnimavanja kaseta i raspačavanja tvrde pornografije! Krajem osamdesetih nastale su i prve prave privatne videoteke koje su zbog nejasnih propisa djelovale na rubu zakona, ali su ustvari bile i prvi vjesnici malog poduzetništva i nestanka samoupravljanja.

Video i informatika klub Split - Entuzijasti splitskog udruženja videofila ispisali su zlatne stranice domaće videorevolucije. Početkom 1986. godine na jednu splitsku zgradu su stavili satelitsku stanicu i po prvi put omogućili gledanje, pa i snimanje programa sa satelita! Isti mjesec stanica je zabranjena, ali led je probijen. 

Yu Video - Malo mjesto u središnjoj Srbiji, Gornji Milanovac, slalo je iz Dečijih novina diljem Jugoslavije genijalne uratke domaće kreativnosti - strip magazine Eks Almanah, Yu Strip, glazbeni Džuboks, a od 1984. godine i ovaj mjesečnik specijaliziran samo za videorekordere, kasete i filmove. Osim sadržaja koji se nigdje drugdje nije mogao pročitati, Yu Video nam je ostavio u nasljeđe gomilu genijalnih naslovnica koje odaju novi senzibilitet nastale videokulture. Obavezno štivo za kolekcionare i retro frikove. 

999 maraka - Sredinom osamdesetih temeljan san Jugoslavena bio je kupiti video za iznos od 1.000 njemačkih maraka. Kada je Zagrebački Banex sklopio ugovor s japanskim JVC-om koji je odlučio po cijeni od 999 njemačkih maraka prodavati model JVC HR-D140, probijena je psihološka granica. Potez je pažljivo tempiran - akcija je provedena točno pred Svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku, a Yu Video je donio detaljan program i savjete za snimanje! Jedini problem je bio što same Jugoslavije, s obzirom na tek četvrto mjesto u kvalifikacijama, na prvenstvu nije bilo.

STOP