Vezano za izmjene i dopune Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, željela bih upozoriti na sljedeće formalne i suštinske nedostatke u postupku donošenja kao i sadržaju zakona:

1. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije donesen je u srpnju 2010. u okviru ispunjavanja mjerila za 24 poglavlje pravne stečevine EU-a tijekom pristupnih pregovora. Zakonski tekst je iz perspektive Europske unije korektno napravljen te je njime implementiran niz okvirnih odluka iz područja kaznenopravne suradnje u Europskoj uniji. Međutim, sada je vidljivo da je zakonodavcu bio prioritet ispuniti mjerilo za zatvaranje poglavlja, a ne i stvarna provedba zakona u praksi. Naime, novela toga zakona koja je u zakonodavnom postupku izuzetno je opsežna te u odnosu na postojeći zakon propisuje potpuno novu institucionalnu i proceduralnu strukturu kaznenopravne suradnje s državama članicama EU-a.

2. Zakonodavac je vjerovao da postoji dovoljno vremena da se zakon izmijeni do ulaska Hrvatske u Europsku uniju i s obzirom na to da je od donošenja Zakona prošlo tri godine, to je bilo točno. Međutim, umjesto da se od njegova donošenja 2010. radilo na njegovoj praktičnoj provedivosti kroz osiguranje tehničkih, kadrovskih i edukacijskih uvjeta, na njega se posve zaboravilo do zadnjeg trenutka ulaska u Europsku uniju, kada se ukazao kao neprimjenjiv i stoga se ušlo u njegovu brzinsku izmjenu.

3. Da se kao i prilikom donošenja ovog Zakona, ponovno radilo na brzinu i neprimjereno osjetljivosti i važnosti materije, pokazuju nedostaci teksta i obrazloženja ovoga Zakona, kao i pravne i političke afere koje potresaju Hrvatsku zadnjih dana.

4. S formalne strane takav zaključak proizlazi iz okolnosti da obrazloženje novele koja mijenja gotovo sve zakonske članke i dodaje 30 novih ima šest stranica obrazloženja u kojima se mogu naći gramatičke kao i jezične greške poput ispuštanja riječi što dovodi do nesuvislih rečenica. Obrazloženje sadrži i pogrešne tvrdnje, primjerice da je Direktiva EU-a o pravu na obavijest u kaznenom postupku prenesena u pravni poredak RH izmjenama Zakona o kaznenom postupku, što nije točno.

5.Razlozi koji se navode u obrazloženju Prijedloga Zakona ne samo da ne opravdavaju donošenje ove novele u zadnji tren u hitnom postupku, već su s jedne strane postojali već u vrijeme donošenja prvotnog zakonskog teksta 2010., a s druge potvrđuju da Vlada nije radila na implementaciji ovoga Zakona. Tako se kao normativni razlozi novele navodi Sporazum Republike Hrvatske s Eurojustom iz 2007., zatim nova uloga državnog odvjetništva prema ZKP koji je donesen još u prosincu 2008. te Okvirna odluka o mjerama nadzora kao alternative pritvoru iz listopada 2009. godine. Dakle, svi ovi akti su postojali 2010. te su trebali biti uzeti u obzir prilikom donošenja Zakona još 2010., a ako već nisu, onda je od tada bilo dovoljno vremena da se oni na vrijeme i kvalitetno implementiraju. Osim toga, u samom obrazloženju se navodi da četiri županijska suda (Bjelovar, Velika Gorica, Vukovar i Zadar) nisu dovoljno tehnički opremljeni te imaju nedostatne kapacitete, što dokazuje da Vlada nije pripremala praktičnu provedbu ovoga zakona.

6. U odnosu na kršenje obveza Republike Hrvatske prema pravu Europske unije u području kaznenopravne suradnje treba istaknuti dvije. Jedna je vremensko ograničenje važenja europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj. Takva klauzula koja predstavlja jedna od ključnih elemenata usklađenja hrvatskog prava u ovom području, mogla je biti stavljena tijekom pregovora, odnosno prilikom implementacije Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu donošenjem Zakona 2010. Tada bi Europska komisija odlučila da li prihvaća ovakvo bitno ograničenje najvažnijeg instrumenta kaznenopravne suradnje u Europskoj uniji ili ne. Izmjene glavnih odrednica implementacije bilo kojeg propisa Europske unije naknadnim novelama, nakon što je Europska komisija utvrdila da je Hrvatska ispunila obvezu, otvara ne samo ponovno pitanje njezinog ispunjenja već i vjerodostojnosti Vlade.

7. Druga bitna pogreška koju je Vlada napravila u ovom prijedlogu izmijenivši ispravne odredbe postojećeg zakona jest da je u čl. 20. st. 2. fakultativne razloge za odbijanje europskog uhidbenog naloga iz dosadašnjeg čl. 21. učinila obligatornim.Takvo je tumačenje pogrešno i krši Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu. Obligatorni i fakultativni razlozi za odbijanje europskog uhidbenog naloga odnose se na sud a ne na državu. Dakle, kada se radi o fakultativnim razlozima za odbijanje europskog uhidbenog naloga sud mora imati mogućnost odbiti ili prihvatiti nalog i država mu ne smije uskratiti mogućnost odlučivanja. Među fakultativnim razlozima koji se u prijedlogu navode kao obvezujuće odbijajući za sudove nalazi se i nastupanje zastare kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije prema domaćem pravu. Dakle, ovakvim rješenjem Hrvatska krši obveze prema pravu Europske unije koje je ispunila tijekom pristupnih pregovora.

Zaključno bih željela naglasiti, da iako sam imenovana članicom radne skupine Ministarstva pravosuđa u ime Pravnog fakulteta u Zagrebu, nisam prisustvovala nijednom sastanku niti sam sudjelovala na drugi način u njezinom radu iz razloga što se radna skupina sastajala samo četvrtkom od 21. ožujka do 23. travnja, kada sam imala drugu neodgodivu radnu obvezu te da mom zahtjevu za promjenu termina nije udovoljeno. Stoga, nisam sudjelovala u izradi novele Zakona pa ni u odnosu na spornu odredbu. Osim toga, smatram da se u ovako kratkim rokovima (mjesec dana) nije moglo izbjeći činjenje pogrešaka u uređivanju materije koja duboko i temeljito zadire u ljudska prava te da je nedopustivo da Hrvatska o ovako važnim pitanjima primjene prava Europske unije odlučuje dan prije pristupanja.