Ovogodišnja trodnevna Ljetna škola unaprjeđenja zdravlja, što je svake godine zajednički organiziraju Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar i zdravstvena sekcija novinara HND-a, imala je ambiciju u Grožnjanu raspraviti problem korupcije u hrvatskom zdravstvu, u krugu zdravstvene administracije, čelnika svih ključnih strukovnih liječničkih tijela, medicinskih djelatnika raznih profila, novinara i farmaceuta, a društvu se zadnji dan pridružio i predsjednik države Ivo Josipović.

Budući da se naslov korupcija u hrvatskom zdravstvu teško i rijetko vidi ili čuje bilo kakvim organiziranim povodom, a konkretnom se skupu odazvao barem po jedan predstavnik svih institucija koje imaju veze s percepcijom ili organizacijom zdravstvenog sustava, tako se ovaj događaj ima smatrati referentnim mjestom za uvid gdje smo i što smo u shvaćanju i rješavanju problema korupcije u zdravstvu. Nažalost, to se iz izvještavanja medija iz Grožnjana ne da vidjeti, budući da su novinari od cijelog materijala izabrali jedino nekoliko Josipovićevih općenitih rečenica o problemu korupcije i prenijeli ih hrvatskoj javnosti.

U Grožnjanu smo treći put u dva mjeseca, ali prvi put pred ovakvom publikom, predstavili knjigu 'Korupcija u hrvatskom zdravstvu', zbirku eseja o korupciji čiji su autori dr. Lidija Gajski, dr. Srećko Sladoljev, dr. Dražen Gorjanski, prof. dr. Matko Marušić i ja, što je bila izvrsna prilika za testiranje kako politika i struka vide neke naše stavove i saznanja i na koji način će s nama polemizirati.

Skandalozno je, odmah u početku, da ministar zdravstva i socijalne skrbi nije došao na ovakav skup, iako se Vlada u kojoj sjedi ozbiljno batrga s problemom korupcije u svim segmentima i pred Europskom unijom. Radi se o nastavku službenog izuzimanja ministra iz ove teme, u resoru koji se smatra ozbiljno narušenim korupcijom: počelo je izjavom koju je upravo meni dao u sklopu intervjua za Slobodnu Dalmaciju, da 'neće istražiti korupciju jer bi time priznao da ona postoji', a nastavilo se zaobilaženjem anikorupcijskih programa u zdravstvu u zdravstvenim reformama i općim nacionalnim strategijama. Tamo, kako znamo, postoji nekoliko rečenica koji borbu protiv korupcije u sustavu svode na naredbe samome sebi: treba smanjiti liste čekanja, treba centralizirati javnu nabavu i to je, otprilike, sve.

U Grožnjan je Milinović uputio svog tajnika Antu Golema, koji je izolirano nastupio prvi dan i nije sudjelovao u radu okruglog stola, kao ni predstavnik HZZO-a. Ovome ne treba dodatni komentar.

Skup je u nastavku otkrio nekoliko zanimljivosti: suočeni s analizama strukturnog koruptivnog ustroja zdravstvenog sustava (netransparentni proračun, sustav bez prava pacijenata, miješanje državnog i privatnog, korupcija pravosuđe-zdravstvo), bez navođenja ijednog konkretnog imena ili slučaja, predstavnici liječničke struke i farmaceuti reagiraju kao da su izazvani, često protutezom da je korumpiranih liječnika malo, protupitanjem (predsjednik Komore Hrvoje Minigo pitao je autore knjige kako bismo mi reformirali sustav), no najveće je iznenađenje da liječnici u ogromnoj mjeri drže da ih sami pacijenti tjeraju na korupciju, tražeći od njih prava koja im ne pripadaju!

Ova stav podržao je, izvan svih očekivanja, i sam predsjednik Josipović, kad smo razgovarali o potrebi da se otvori rasprava o Kaznenom zakonu prema kojemu su kazeno odgovorni i primatelj i davatelj mita. Budući da u odnosu pacijent-liječnik postoji element ucjene te pacijent davanjem mita liječniku ne ostvaruje privilegij, nego zakonsko pravo, predložila sam Josipoviću da se razmotri potreba za javnom raspravom o ovim kaznenim odredbama kako bi se pacijente ohrabrilo da prijavljuju korupciju.

Predsjednik je, međutim, kazao da prema njegovim saznanjima pacijenti ne plaćaju mito da bi ostvarili zakonsko pravo na zdravstvenu skrb, nego da bi preskočili mjesto na listi čekanja za neki pregled ili zahvat, iz čega proizlazi da su zbilja jednaki građevinskoj tvrtki koja potplaćuje predsjednika općine za atraktivno zemljište. Dva su pitanja: odakle predsjedniku ovakav podatak i, naravno, zašto koristi neslužbene, neprovjerene i vjerojatno netočne informacije o sustavu.

Naredna zanimljivost je da i farmaceutski lobi i predsjednik države smatraju da se liječnički sukob interesa ne treba regulirati posebnim zakonom. Josipović je time pokazao da nije upoznat s problematikom – SAD, primjerice, upravo donosi Physician Payment Sunshine Act – pa je raspravu logično preuzeo predsjednik Udruge proizvođača inovativnih lijekova Sani Pogorilić koji je promovirao važnost i kvalitetu internih etičkih kodeksa farmaceutske industrije, u odnosu na intervenciju države u regulaciju odnosa liječnika i farmaceuta. Ovome se nije suprotstavio nijedan od liječnika koji su sudjelovali u raspravi.

Je li kriva samo potplaćenost liječnika?

Nadalje, čini se da liječnička struka nema nikakav poseban stav o regulativi dvojnog rada u državnim i prvatnim ustanovama, osim što opet svi smatraju da jako mali broj liječnika koristi takvu mogućnost. Većina sudionika skupa (predsjednik HLK Hrvoje Minigo i predsjednik HSL-a Ivica Babić, npr. ) drži da je za većinu problema kriva potplaćenost liječnika, kao i to da probleme stvara to što administracija obećava pacijentima ono što ne može platiti, pa pacijenti pritišću liječnike da im ispune očekivanja za koja sustav nema novaca. SDP-ov Mirando Mrsić u ovome se posve usuglasio sa stavovima HDZ-ove administracije koja stalno poručuje da pacijenti u budućnosti neće moći imati posve besplatnu zdravstvenu uslugu (?).

Sve zajedno govori o temeljnom nerazumijevanju fenomena korupcije u zdravstvu, kojoj je glavni uzrok upravo netransparentno, neuređeno i na koncu po proces liječenja štetno usmjeravanje proračunskih sredstava, kao i kulturološko i društveno okruženje. Sve i da se liječnicima povećaju plaće, a pacijentima smanje prava, bez sasvim drugih mjera (transparentnost proračuna i procesa odlučivanja, novi zakoni, regulacija dvojnog rada, kontrola javne nabave, implementacija Zakona o zaštiti prava pacijenata) neće biti nikakvog efekta na raširenost korupcije, osim što će povećati distancu između korisnika i davatelja zdravstvene usluge.

Jedina nova teza oko koje je, čini se, postignut konsenzus je da je o korupciji potrebno provesti društveno istraživanje, koje je kao zasebno poglavlje u knjizi 'Korupcija u hrvatskom zdravstvu' izazvalo veliki interes.

Skup je, nažalost, potvrdio da se ministar Milinović isključuje iz rasprava o korupciji, da ostatak profesije o tom problemu razgovara dogmatski i emocionalno, štiteći struku od blamaže umjesto da štiti pacijente te da postoji ogromna rupa u poznavanju temelja ove problematike. Zato je ovaj tekst zgodno zaključiti izjavom ravnatelja dječje bolnice na zagrebačkom Srebrnjaku Bore Nogala, koji se u bitnome razlikovao od ostalih sudionika, a koji je ustvrdio da u Hrvatskoj 'ne postoji kritična masa ljudi koja bi se zajednički oduprla problemu', da je medicinska struka potpuno podbacila u javnim raspravama i – za kraj, duhovito – da je najbolje da se cijela generacija prisutna na skupu kolektivno eutanazira, kako bi 'našoj djeci bilo bolje za 10-20 godina'.