Frau Merkel želi da u budućnosti EU posjeduje trajan krizni mehanizam za euro u kojem bi sudjelovali privatni vjerovnici, pa sve do usvajanja mehanizma za sankcije kao što bi bilo suspendiranje prava glasa onih zemalja koje su fiskalno u stanju pobune spram politike EU-a.

Problem s prijedlogom njemačke kancelarke za promjenu Lisabonskog ugovora, koji je na jedvite jade usvojen nakon osam godina iscrpnih pregovora, leži u tome što Merkel u toj inicijativi zasad podržava samo francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, ali i u tome što su Francuska i Njemačka iz procesa potpuno isključile ostale. Kako je tekla situacija, pokazuje da je predsjednik Vijeća Van Rompuy, koji se teoretski nalazi na čelu ekonomski reformi EU-a, potpuno izvan igre.

Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso odbacio je zahtjeve kancelarke Merkel za promjene Lisabonskog ugovora, kao i zahtjev da se ograniči pravo glasovanja onim zemljama članicama koje premaše granicu dopuštenog proračunskog deficita.
I Jean-Claude Juncker, premijer Luksemburga i šef eurozone (premijer s najdužim stažom u Europi), upozorio je da nije dobra ideja oduzimanje pravo glasa onim članovima koje probiju dopušteni proračunski deficit. Juncker je istrčavanje Njemačke i Francuske ocijenio 'nemogućim stilom'.

Nadalje, mnoge vlade zemalja članica, prije nego što pristanu na njemačko-francuske prijedloge, žele točno znati kako izgleda krizni mehanizam. Francusko-njemački plan predviđa da bi se promjene Ugovora mogle dodati pristupnom sporazumu s Hrvatskom, čiji bi se proces ratifikacije pristupnog sporazuma mogao završiti krajem 2012. godine, te bi nakon toga Hrvatska postala 28. zemlja članica EU-a.

Premda je Njemačka među onim članovima Europske unije koji naglašavaju da kandidatske zemlje ne bi trebale dobiti ciljani datum članstva sve dok se pristupni pregovori ne približe kraju, u slučaju Hrvatske to bi moglo biti drukčije jer se Njemačkoj žuri oko promjene Europskog ugovora, pa bi time i sama ratifikacija pristupnog sporazuma s Hrvatskom mogla ići brže od očekivanog.

S druge pak strane, njemačka socijaldemokratska oporba promjenu Europskog ugovora naziva fatamorganom jer bi se postupak vremenski otegnuo i jer je potreban pristanak svih 27 zemalja članica. Njemački socijaldemokrati dodali su da je, ako Merkel očekuje promjene Europskog sporazuma s pristupnim sporazumom Hrvatske i ulaskom ove zemlje u EU 2012. ili 2013. godine, tada to neprihvatljivo. Njemački socijaldemokrati smatraju da se u tom slučaju Hrvatsku drži kao taoca.

Iako gospođa Merkel ima pravo, naime, kad kancelarka kaže da se više nikad ne smije ponoviti panična akcija spašavanja Grčke te da treba promijeniti postojeće europske ugovore, dakle i Lisabonski ugovor, situacija u EU-u nije takva da bi se mogle provoditi ustavne rekonstrukcije. Francusko-njemački savez odista zadivljuje. Teško je zamisliti veće neprijateljstvo koje je postojalo i koje je tako dobro i uzorno savladano, unatoč očitim i dubinskim razlikama Berlina i Pariza.

No, ta osovina ne smije biti batina onih na periferiji, a prosperitet, mir i stabilnost koji su Europi donijeli Francuska i Njemačka trebali bi ostati prvim kategorijama. Drugim riječima, Njemačka bi treba ostati dosljedna i pamtiti da je i sama bila na rubu sankcija kada je 2003. dovodila partnere iz EU-a do ljutnje zbog ogromnog deficita.

Ozračje u kojem je započeo jesenski sastanak na vrhu EU-a, na kojem će se pretresati pitanje kako bi se Europa trebala nositi s prekršiteljima granica proračunskog deficita, govori da je potreban je novi impuls, svakako više u Bruxellesu nego u glavnim gradovima zemalja članica Europske unije, čije je vodstvo, moramo konstatirati, poznavalo bolje trenutke.