Šef Laburista, Jeremy Corbyn, sad je glavna politička tema u Velikoj Britaniji, jer se ustanovilo da je lagao, a sav svoj uspjeh temeljio je na tezi 'možda sam smušen, ali sam iskren', 'možda sam kao slon u staklarni kad govorim o politici, ali sam na strani običnog naroda'. Kako su u njegovoj stranci izbori, sasvim je moguće da će za mjesec dana, usprkos toj laži, biti potvrđen kao šef po članstvu najveće lijeve stranke u Europi. Točno je da je Britanija u Brexitu, ali tko zna kakav je u biti Brexit, koliko stupnjevan. Sigurno je samo da Otok neće biti odrezan od kontinenta. U vrijeme pregovora o novom odnosu Britanije i Unije, jako je važno tko će voditi opoziciju
Njegov protivnik na stranačkim izborima Owen Smith nema dovoljno karizme i nema dovoljno podrške na terenu. Owen Smith ima podršku laburističkih zastupnika u britanskom parlamentu, a Corbyn skoro da nema. Sva laburistička nomenklatura, svi baroni partije su protiv, smatraju da Corbyn rastače stranku.
Tim gore - glasači se okupljaju oko njega, a ne oko Owena Smitha. Svaki Corbynov gaf, svaka bedastoća koju izgovori, njemu je u prilog. Što besmislenije, to ga narod vidi ljudskijim. Razlog je u otporu prema privilegijama koje ima elita, a glasači su počeli i vrh svoje stranke razumijevati kao elitu s kojom više nemaju ništa.
Prosvjedovao protiv Thatcher, nuklearki, ratova...
Corbyn je cijeli svoj život proveo maksimalno udobno, tako nevjerojatno privilegirano da je to moguće samo najrazmaženijima. Iz dobrostojeće je obitelji, školovao se privatno, a onda se tražio i našao u protestnim skupinama. Protestirao je protiv Margaret Thatcher, protiv nuklearki, za Palestince protiv Izraela i Amerike, protiv ratova ovih onih, za ekološku prehranu, protiv klimatskih promjena i tome slično.
Stanuje na skupoj adresi u Londonu, a imao je malo preko trideset kad je 1983. ušao u Parlament i cijelo to vrijeme bere krasna primanja, ženi se i rastaje s egzotičnim ljevičarkama i živi kako mu paše. Toliko je napredan da se s jednom ženom rastao jer je ona htjela da im sin ide u gimnaziju, a on se toliko vidio kao heroja radničke klase, da ga je htio dati u strukovnu.
'Prijatelji' iz Hamasa i Hezbollaha
Vegetarijanac je, ne pije, ne puši. Misli da se s ekstremističkim skupinama na Bliskom istoku treba razgovarati i razumjeti ih, pa je tako Hamas i Hezbollah nazvao 'prijateljima'. Želi embargo na prodaju oružja Izraelu. Tko to više pamti, ali bio je protiv NATO-ve intervencije u Srbiji i 90-ih je imao nekog razumijevanja za politiku Beograda, jer je u nazivu tadašnje Miloševićeve stranke bila riječ 'socijalistička'.
To ne znači da je bio za zločine ili agresiju, nego da mu je sve bilo dobro, ako je izgledalo buntovno. Sad je u kampanji na terenu, drži govore s vatrogasnih vozila i - ima uspjeha. Mnogi u njegovu nastupu vide novi pravac.
U tom miš-mašu koji predstavlja kao politiku, ima i krasnih i bezazlenih prijedloga, recimo, da svako dijete mora imati pravo naučiti svirati muzički instrument. No ima i vrlo dobrih prijedloga, na primjer o stambenoj politici. Život u Londonu postao je skoro nedostupan i srednjoj-srednjoj klasi, koliko su cijene stanovanja skupe, i on ima neka rješenja. Predlaže i znatno smanjenje cijena studiranja, ali je protiv elitnog obrazovanja, na primjer gimnazijskog. To je ideološko pitanje, ali i promoviranje antielitizma i antiintelektualizma, koji su posvuda u Europi odlika populističkih pokreta.
Ima li mjesta u vlaku?
Kad je stupio u najvišu politiku, bio je neuk u javnim nastupima. Kako je cijela visoka politika premrežena PR-om, konzultinzima, stručnjacima koji kreiraju javni nastup političara, smišljaju duhovite ili neobične izjave, nastupe, lobiraju za medijsku prisutnost, on je izgledao skoro dirljivo koliko je bio izvan tih igara. No s vremenom se i on prilagodio.
Jedan od takvih PR nastupa neki dan, trebao je podcrtati i naglasiti jednu od velikih tema Corbynove kampanje. On želi ponovnu nacionalizaciju britanskih željeznica, jer tvrdi da otkad ih je Margaret Thatcher privatizirala, više nisu dobre. Malo tko se sjeća kakve su bile ranije, danas nisu posebno ugodno iskustvo, pogotovo ako se čovjek nađe među putnicima koji smrde na pivo, ali nema garancije da tako ne bi bilo i da su željeznice državne.
Sad se vodi velika PR borba oko toga je li Corbyn lagao ili nije kad je rekao da nema slobodnih mjesta u vlaku, trebaju li ljudi vjerovati vlastitim očima kad vide prazna sjedala ili tome što kaže njegova PR ekipa.
Ali vlasnik tih vlakova, te usluge, je Richard Branson. Njegova tvrtka Virgin je jedna od najvećih u Europi, ali uz to, Sir Richard je i jedan od najvećih sponzora Laburističke stranke. Međutim, on je dio elite Laburista, bogataša protiv kojih se postavio Corbyn i na čemu skuplja poene.
Moglo bi biti da to što je lagao neće nimalo utjecati na njegove pristalice. Ok, reći će si, Jeremy je samo htio ilustrirati o čemu se radi pa je zato sjeo na pod vlaka i ako ću biti za ili protiv nekog - misle njegovi birači - bit ću za Jeremyja, a ne Bransona. Pa što ako je tog dana bilo mjesta u vlaku, a Jeremy je rekao da nije, pa što, željeznice ionako treba nacionalizirati. To je ta logika, vjerojatno.
Mlako brani EU
Corbyn je bio vrlo mlak u obrani EU-a. Većina, makar ne cijelo laburističko glasačko tijelo, i svi glavni likovi partije su pro EU. Ali Corbyn i njegova nova klika u stranci, udarali su takt. Njega krive barem koliko i Camerona za rezultat koji će dovesti do Brexita.
To je gore od toga je li se zanio u kritici privatnih vlakova i malo prenapuhao činjenice, ali opet se čini da mu neće škoditi u krajnjem rezultatu.
Dio elite koji skida elitu
On je dio elite koji skida elitu i to će mu se honorirati, čini se. S njim Laburisti ne mogu pretendirati na osvajanje vlasti u državi, ali time se sada ni ne bave. Sad je na djelu proces u kojem birači traže veće ideološke razlike između stranaka i drugačije profiliranje Laburista. Odbacuje se ideološka indiferencija u ime zarade, koju su promovirali Tony Blair i New Labour, i vraća se lijevim korijenima. U tom procesu, neki misle da je moguće da se i ta stranka razbije na dva dijela. Koji će dio prevladati, elitistički ili protuelitistički, vidjet će se na izborima krajem rujna.
