I kao da im nije dovoljno što su gubitnici, uporno žele biti i loši gubitnici. Negiranje poraza, i ne samo to, već i izvrtanje činjenica, pa čak i tvrdnje o nekakvoj pobjedi koja ne postoji najgori je mogući statement koji luzeri nakon poraza mogu izreći. To se zove – ne znati gubiti ili da ponovim, loši gubitnici.

Smiješno je i jadno kad slušate ovakva glupa opravdanja od ljudi koji u posljednje vrijeme nisu ničim pokazali da barem pokušavaju izbjeći ono što ih čeka. Šeks i njegova stranka mjesecima su znali da im se ne piše dobro 4. prosinca, ali nismo vidjeli da se nešto posebno trude demantirati statistiku. Bljutava kampanja, koaliranje s još većim luzerima, što je u najmanju ruku nerazumno, retorika od prije dvadeset godina na koju se više na pale ni najžešći desničari bio je odgovor Šeksa i kompanije na rezultate anketa koji su govorili da ćemo se riješiti društva s Trga žrtava fašizma.

Pa, ništa drugo nakon svega toga nisu ni zaslužili nego onu sramotu u nedjelju koju nisu bili u stanju čak ni dostojno dočekati. Svaljivala se krivica na sve, od medija, (bivše) oporbe, institucija te svega i svakoga tko im je te nedjeljne noći pao na pamet. Cijelu noć nitko se od te ekipe nije udostojao kazati da su izgubili jer su loše radili svoj posao. Danima nakon nedjelje stalno su ponavljali istu priču o nekakvim teorijama zavjere, urotama i podmetanjima.

Čovjek se mora zapitati zar su stvarno mislili da će za njih glasati ona silna nova vojska nezaposlenih, ona gomila ljudi koja svaki dan po kontejnerima traži plastične boce i svi oni koje su svojim potezima ponizili do te mjere da svojim obiteljima ne mogu priskrbiti ni ono najnužnije. Takvih ljudi u Hrvatskoj ima stotine tisuća, a to nisu glasači HDZ-a. Ali, svejedno su krivi drugi. Ustvari, oni nisu ni poraženi! Priznavanje poraza i vlastitih grešaka oduvijek je nepoznat pojam za bahate i arogantne, pa tako i HDZ-ovce.

'Umorni smo' 

Isto se odnosi i na Krunu Jurčića. Sedam golova je sedam golova, ma tko god da ih je zabio. Sedam golova je ponižavanje. Nema tog umora i tog napornog rasporeda igranja koji opravdavaju učinak koje je Krunin Dinamo ostvario. Vaditi se na umor veća je sramota od samog poraza, koji je sam po sebi toliko katastrofalan da čak ni Torcidi nije smiješan. Jurčić je tu isti Šeks: Nismo mi, majke mi, drugi su nas zajebali.

Još do prije par tjedana hvalio se Kruno skupa sa svojim šefom Zdravkom da je prvenstvo gotovo, da je Dinamo opet prvak... Vrlo brzo je došlo otriježnjenje. Lako je biti baja u seljačkoj ligi u kojoj pola klubova ima blokirane račune i ne daju plaću svojim igračima. Lako je biti faca u ligi u kojoj imaš najviše love i bahatiti se da ti je postalo dosadno stalno biti prvakom Hrvatske. Aj, budi onda prvak Europe. Ali, ne ide to tako. Klubovi u Europi nisu Karlovac, Zadar, Istra, Šibenik... Ono hrvatsko 'lako ćemo' ne funkcionira izvan naših granica.

Kad je to 'lako ćemo' prestalo funkcionirati, sve što smo čuli bilo je: 'Umorni smo.' Ma nemoj? A mi nismo umorni što već godinama iz naših prireza curi lova prema Udruzi građana Dinamo? I zapravo umorni od opravdanja o umoru i sličnim budalaštinama od ljudi koji zarađuju opscene novce.

Zar je tako teško biti frajer i priznati da nisi spreman za nijednu drugu ligu osim HNL-a? Je, treba priznati da si sposoban samo za seosku ligu koja ima jedan pristojan stadion. I za to treba imati veća muda od igranja u Ligi prvaka. Nažalost, od muda koja smo očekivali nakon izbora i zadnje utakmice Lige prvaka nismo vidjeli ni 'm'. Ako je tih muda uopće ikada i bilo. A trebalo je samo priznati poraz.