Kažu da sve jednom mora evoluirati iz jednostavnog u složeno. Valjda je tako i s humorom; mijenja se i raste zajedno s društvom iz kojeg je proizašao. Nekoć su tako, u ono mračno medievalno doba, kraljevi imali svoje lude koje su ih zabavljale i koje su, suprotno uvriježenom mišljenju, kotirale na dvoru  bolje od kraljevskih savjetnika, pa analogno tome bile i bolje plaćene za težak posao zabavljanja namćorastih apsolutista koji nisu trpjeli kritiku svojih odluka što su nepovratno mijenjale tijek povijesti.

Danas, kada doba navodno više nije mračno i kad se apsolutizam, barem u tzv. civiliziranom svijetu, iz kraljevskih palača preselio u banke, stvari se nisu bitno promijenile; lude i dalje postoje, ali se sada nazivaju komičarima i svrha im je zabavljati mase, a ne pojedince. Barem je tako bilo donedavno, dok su još u modi bili sitcomi s prvoloptaškim forama i nasnimljenim smijehom, specijalno dizajnirani da zabave masu, proturajući joj usput subliminalne poruke o političkoj korektnosti, toj mrskoj kategoriji što žulja suvremeno društvo ostavljajući stvari da lebde u zraku, neizrečene. Onda se pojavio Seinfeld i ustobočio se kao referentna točka komedije, sasipajući nam ležerno u facu koliko smo jadni i puni mana. I bilo nam je smiješno, a kako i ne bi - poigravao se Seinfeld s tabuima, zaprepaštavao nas, nazivao stvari pravim imenom, a pritom bio autoironičan do krajnjih granica. Barem smo tako mislili, sve dok njegov producent Larry David nije odlučio otići korak dalje i blamirati se pod vlastitim imenom u genijalnom mockumentaryju Curb your enthusiasm. A onda je eksplodiralo - kao da se preko noći apgrejdala, započela je nova era komedije. Jedan za drugim nizali su se projekti, The Office britanski, pa američki, 30 Rock, Parks and Recreation itd., kao da je raspisan natječaj za najbrutalnijeg komičara svijeta, onoga što bez dlake na jeziku i znoja na dlanu pokušava u 21 propisanu minutu sitcomovskog formata sasuti publici što više uvreda na njen račun, koristeći svoj izmišljeni karakter, a nerijetko i vlastiti identitet kao katalizator za sublimaciju.

Da je Aristotel kojim slučajem naš suvremenik i da tek sada piše svoju 'Poetiku', morao bi dvaput razmisliti prije nego li otpiše komediju kao nekatarzičan žanr koji služi tek frivolnoj zabavi puka, a nije isključeno ni da bi Ricky Gervais, Steve Carell, Chris Rock, Tina Fey i ostali majstori autoironije stajali uz bok antičkim legendama koje navode na refleksiju o smislu života i svim onim filozofskim pitanjima koja su od pamtivijeka ostala nepromijenjena... i neodgovorena.

Seinfeld 2.1

Naposljetku, baš kada smo pomislili da je komedija, bar za neko vrijeme, dostigla svoj maksimum i da ne postoji način koji već nije izmišljen da se kroz nju obavi društvena kritika, pojavio se - Louie.

Nije čovjek pao s Marsa; Louis C.K., pravim prezimenom Szekely (podrijetlo mu je mađarsko-meksičko-irsko), započeo je karijeru kao scenarist Chrisu Rocku, Lettermanu i Conanu O’Brianu, aspirirajući na stand up u kojemu je, prema vlastitom priznanju, dugo bio užasno loš. Snimio je i nekoliko filmova, od kojih je najzapaženiji bio The Invention of Lying Rickyja Gervaisa, s kojim je očito u prijateljskim odnosima, jer i Ricky gostuje u njegovom sitcomu Louie.

Zapravo, možda je malo preuzetno ustvrditi da je 'Louie' sitcom, iako je tu sve ono što čini ovaj format: jedan komičar, komične situacije u kojima se zatječe, 21 minuta. No usprkos tomu, rijedak je onaj gledatelj koji će grcati od smijeha gledajući ga. Iako je čovjek neosporno vrlo duhovit, ipak je osnovna senzacija koju ćete osjetiti pri konzumiranju ovog sitcoma - nelagoda. Zašto?

Louie je, kako u privatnom životu, tako i u seriji, netom razveden odeblji ćelavko u ranim četrdesetima, na pragu krize srednjih godina koja se manifestira depresijom, usamljenošću i strahovima od budućnosti te koji se istinski dobro osjeća tek kad stane pred publiku i saspe joj u facu svoj brutalni pogled na turobni svijet u kojemu živimo. Otkrivajući vlastite nedostatke i ograničenja bez trunčice uljepšavanja, Louie se dotiče svih neuralgičnih točaka postmodernog društva u kojemu caruju licemjerje i sebičnost kao dvije osnovne kategorije nastale kao produkt liberalno-kapitalističke filozofije življenja. Poigrava se političkom korektnošću i šokira problematizirajući pitanja religije, terorizma i paranoje, rasizma, seksualnosti, roditeljstva, identiteta, ega i svega onog što muči prosječnog suvremenog čovjeka koji se teško nosi s užasima življenja u današnjici, ne podilazeći pritom ni publici i ne štedeći se u autoironiji, svjestan u svakom trenutku da se kritizirajući i sam izlaže kritici mase zbog vlastitog svjetonazora.

Louie je divan u svojoj beskompromisnoj brutalnosti i poštovanja je vrijedan njegov napor da biranoj publici otvori oči i pokrene na promjene, makar one osobne prirode, pa nije ni čudno da ga se trenutno smatra jednim od najvećih američkih komičara i da pobire nagrade za svoj rad na sitcomu čiji je autor, redatelj i producent. Ljubitelji stand upa i sitcoma svakako bi trebali posegnuti za njim i dopustiti mu da im proširi vidike, jer trenutno ne postoji čovjek na sceni koji to radi bolje od njega.

U očekivanju druge sezone ovog nebrušenog dijamanta, mogu samo ustvrditi jedno: Louie, I think this is the beginning of a beautiful friendship.