No u vremenima kada se i do tih tajanstvenih jezera uporno buše tuneli, neki poslovni avanturisti gladni profita i novih tržišta probijaju sjevernokorejsku hermetiku, pa u tu 24-milijunsku zemlju počinje polako curiti zapadni kapital. Pokojni diktator-sunce Kim Jong-Il ostavio je vlast svom vrlo mladom sinu, a režim se nakon višedesetljetnog forsiranja autistične planske ekonomije i propadanja poduzetničkog duha našao u bezizlaznoj situaciji: bunker se mora otvoriti, barem da uđe malo investicijskog propuha.

BBC ovih dana donosi reportažu o mladom Šveđaninu Raudenu Kallstigenu koji je prije nekoliko godina s kompanjonima uspio upasti u Sjevernu Koreju 's torbama punim kalema za konac i mnogo keša' s kojima su namjeravali izbjeći 'komplicirane bankovne procedure'. U najizoliranijoj ekonomiji svijeta švedski avanturisti osnovali su Noko Jeans – prvu zapadnu marku odjeće 'Made in North Korea'. Prenamijenjena rudarska kompanija u Pjongjangu proizvodi nekih tisuću primjeraka odjeće (podaci iz 2009. godine), i tako Sjeverna Koreja izvozi traperice u Švedsku – i to ne jeftine. Primjerak dođe 157 eura, odnosno više od dvije godišnje plaće prosječnog žitelja Sjeverne Koreje.

Za zapadne investitore Sjeverna Koreja je terra incognita. Ekonomija joj je navodno zastarjela i inertna, a gospodarska situacija grozna, čemu pridonose i međunarodne sankcije koje je Pjongjang dobio zbog svog nukelarnog programa. Zemlja pati od nestašica energije – kako tehnološke, tako i primarne ljudske, jer mnogi Sjeverni Korejci gladuju. Prometnice su u groznom stanju, o čemu su nedavno svjedočili i hrvatski reporteri poput HTV-ova Josipa Šarića. No zato je radna snaga obrazovana, a nevjerojatno jeftina i zbog toga domišljati Šveđani u svojoj domovini baš nisu ispali 'cool': optužuje ih se da izvlače profit iz jeftinog rada u zemlji koja još uvijek drži radne logore.

S druge strane, neki su baš slučaj Noko Jeansa prozvali naznakom sjevernokorejske Glasnosti, otopljenja, liberalizacije društva koje ima vrlo mutne predodžbe o izvanjskom svijetu, s obzirom da necenzurirani pristup internetu i međunarodnim telefonskim linijama imaju samo režimski rukovodioci. Odlazak preko granice nemoguća je misija za veliku većinu s tzv. komunističke polovice Korejskog poluotoka

Prema međunarodnim procjenama, u Sjevernu Koreju 2010. godine se slilo svega 29 milijuna eura stranih investicija. Većina dolazi iz Kine, koja treba korejski ugljen, antracit, zlato, građevno drvo itd. Upravo je pseudokomunistička Kina donijela najviše kapitalističkog utjecaja u zemlju, jer su njene tvornice počele obnavljati sjevernokorejske tzv. Specijalne ekonomske zone (SEZ) uz granicu s Kinom. No koliko procesi u Sjevernoj Koreji teku sporijom dinamikom, BBC ilustrira informacijom o jednom SEZ-u u Rasonu koji postoji već 20 godina, ali država još nije uspjela napraviti cestu do Kine. Kinezi su ti koji spajaju Rason s izvorima energije s kineske strane granice. Lokalno državno poduzetništvo navodno je posve inertno i korumpirano

Osim sjevera, promjene je doživio i jug zemlje, gdje je Pjongjang pristao s neprijateljskom Južnom Korejom izgraditi industrijski park Kaesong koji zapošljava 50 tisuća ljudi.
U nešto manjoj mjeri u Sjevernoj Koreji prisutan je i ruski kapital, a sa Sjevernom Korejom već trguju i Njemačka, Indija, Tajland… BBC piše da bi Australci željeli ulagati u rudnike, a već je blizu i Velika Britanija čije kompanije navodno imaju zamisli za financijski sektor. No izuzme li se ćudljivost režima koja često izluđuje ulagačke avanturiste u toj tajanstvenoj zemlji, bolji poznavatelji prilika upozoravaju da je Sjeverna Koreja infrastrukturno toliko propala, da je pitanje mogu li pojedine njene tvornice uopće početi ponovno raditi i biti snabdijevane energijom.