Bolesna fascinacija Rusijom, međutim, preživjela je kod Srba i Crnogoraca i Goli otok, i okupaciju Čehoslovačke, i raspad Varšavskog ugovora, i prirodnu smrt komunizma (koji je – kako vidimo – bio tek izgovor za iracionalnu rusofiliju).

Dublja je to priča, štioci moji dobri. Sjetimo se samo one seobe Srbalja u Rusiju krajem osamnaestog stoljeća, koju je Crnjanski onako lijepo i melankolično opisao u svojim 'Seobama'. Posvadili se s Austrijom, pak krenuli i odselili se u Rusiju, nadajući se 'bratskoj i pravoslavnoj ljubavi'. Rusija ih je progutala, podrignula i potrošila ih u ratovima; to su imali i u Austriji, hvala lijepa.

Ostalo je poneko prezime i par toponima u Rusiji. Zašto podsjećamo na tu delikatnu, klizavu i iracionalnu priču? Zato što smo ovih dana doznali za jednu dječju ekskurziju u Sibir, organiziranu po nekoj srbijanskoj verziji Hvidre koja se, naravno, zove Patriotski front. Mlađahna Srpčad u Sibiru imala je sjajan provod: posjet bazama čuvenog SPECNAZ-a (sovjetske elitne postrojbe 'specijalnjavo naznačenija'), gdje je prolazila vojnu i ideološku izobrazbu, uključivo i rukovanje strojnim puškama i ručnim granatama, kao i upoznavanje s 'kozačkim i pravoslavnim tradicijama'.

Dječica su se – napisali su to kasnije u pismenim sastavima – sjajno provela, u što ne sumnjam. I meni je kao klincu od petnaestak ljeta bilo jako zabavno pucati iz raznog vatrenog oružja: moj omiljeni tetak bio je vatrogasni zapovjednik i fanatični lovac. Kao čovjek vičniji oružju i balistici od većine pučanstva, razumijem i podržavam svaki pokušaj izobrazbe mladeži u sigurnom i opreznom rukovanju vatrenim oružjem, kad je ono već tu i neizbježno. Amerikanci su takvim kampanjama uspjeli uvelike smanjiti broj slučajnih ozljeda i smrti.

Ovdje je, međutim, riječ o nečemu drugome: o sustavnom povezivanju ekstremne šovinističke i klerofašističke desnice s istomišljenicima iz Rusije, a Rusija je zemlja velika u kojoj ekstremna desnica i neonacisti imaju značajan utjecaj. Sve je to počelo kad i ovi naši ratovi, 1991. Srpska šovinistička desnica od tada se pokušava osloniti na Ruse i hvata veze s njima. Miloševićevi propagandisti dovlačili su kojekakve ruske umirovljene generale (ne zna se koji je bio mahnitiji), sumnjive 'akademike' i jurodive pjesnike i proroke. Koja je plejada takvih oriđinala i seoskih luda prodefilirala Srbijom za tih deset krvavih godina! Ne biste vjerovali.

Radovan Karadžić otpočetka je obećavao 'bratsku pomoć' ruskih pravoslavnih kozaka i atamana koji će u eskadronima i pukovnijama dojahati preko Karpata i istrijebiti sve 'inovjerce, Latine i Turke'. Gledali su preko Panonije kada će se pojaviti oblak prašine ispod kozačkih kopita i bljesak sablji. Stiglo je samo nekoliko PTSP-iranih veterana, tetoviranih i uglavnom pijanih. Skuživši da se u toj Bosni može i poginuti, vratili su se u Beograd i okrenuli se ubiranju zaštitnog reketa po boljim birtijama. Nakon nekoliko mjeseci nestali su u pravcu Europe. Za to vrijeme Miloševićevi mediji mučili su nas desecima ruskih 'gumanjista' koji tamo, doma, ne znače nikome ništa. Dan-danas ćete vidjeti po stanovitim televizijama i tabloidima zaostatke iz te ekipe.

No, vratimo se ovoj veseloj dječici i njihovim drugovima iz Rusije. Bili su gosti Nacional-boljševičke stranke i njezinih pristaša u vojsci. Tamo su ih poslali ti neki veterani bliski nadasve zanimljivom pokretu iz Srbije koji se zove 'Naši'. Neizbježna ironija srpske sudbine spojila je inače krvne neprijatelje. Naime, ruska organizacija 'Naši' nastala je kao Putinov pokušaj obuzdavanja upravo tih nesretnih Nacional-boljševika. Vođi 'Naših' bili su općepoznati huligani i kriminalci. Mlatili su protivnike bejzbol palicama na svakom koraku, a milicija ih je puštala nakon ritualnog privođenja.

Ovi srpski nesretnici osnovali su u Aranđelovcu te 'Naše', okitili se majicama s Putinovom njuškom i parolom 'Samo vas gledam' i krenuli u političko nasilje. Nekako su se – opet ta ironija! – našli s Nacional-boljševicima, onjušili se i zbratimili. Valjda zato što je vođa Nacional-boljševika bio onaj nepodnošljivi Edička Limonov, veliki srpski prijatelj, sjeća li ga se netko? Onaj što je iz strojnice M-84 pucao po opsjednutom Sarajevu kad ga je Radovan Karadžić doveo u goste. Dovlačili su i onog Žirinovskog, osobu također koloritnu, bumo rekli, koja im je doturila tajno oružje 'elipton', pak je pokojni komandant Arkan poslije pričao da je to čudo od oružja jer da ga je isprobao u Bosni i radi sjajno.

Nakon kraja slavnog vojevanja na Kosovu 1999, kad se Milošević nadao da će Rusi zaprijetiti Trećim svjetskim ratom, jedino što je dobio bilo je upućivanje jedne ruske oklopne bojne iz Tuzle u Prištinu, cirkus svoje vrsti. Braća Rusi dobili su usput ovacija, kruha, soli i rakije, ali su se iz Prištine tiho izvukli uskoro.

Srpski šovinisti, dakle, gledaju u Rusiju kao spasiteljicu, što se nije dogodilo nikad. Jeljcina su mrzili duboko i s razumijevanjem jer da je srušio komunizam. Dapače, pozdravili su pokušaj državnog udara od 21. kolovoza 1991, ali taj je pokušaj slavno propao. Milošević i Kadijević njuškali su se s tim istim neuspjelim pučistima, što im Jeljcin nikada nije zaboravio. Onda su se ponadali u Putina, Vladimira Vladimiroviča, ali od toga nije bilo koristi.

Ukratko, Rusija je u Srbiji vodila i vodi politiku nadasve pragmatičnu: podržava radikale i nacionaliste, ali zapravo razgovara s vlašću, infiltrira se obavještajno, pridobiva ključne ljude na zanimljivim pozicijama, ali – zasad barem – ne podriva vlast, gleda i čeka. Rado bi rusofile vidjela na vlasti, ali Srbija je predaleko i nedovoljno je važna na globalnoj osnovi, dakle nije vrijedna napora i moguće kompromitacije. Ova epizoda s dječjom ekskurzijom u Sibir, dakle, samo je još jedan primjer pustih snova i psihopatskih fiksacija.