'To je osoba čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritički oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji i nečemu drugom sve dok nešto od tih entiteta osigurava njegovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije ne mareći da li on uništava tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda i vrši genocid cijelih naroda', govorio je Petrina prije punih petnaest godina.

Pet godina kasnije ova fraza ulazi u širu upotrebu kada splitska Torcida - u počecima svoje borbe za čišćenje Hajduka o desetljeća takoga s političkom i kriminalnom pozadinom - na tribinama razvija golemi transparent sa svojom listom za odstrel i kratkom najavom: 'Do posljednjeg uhljeba!'.

Mic po mic, uhljeb po uhljeb, paralelno s bujanjem krize i slobodnim padom životnog standarda kao da je konačno proradila svijest o ljupkoj hrvatskoj tradiciji krčmljenja zajedničkih para i grabeži resursa koji su ionako odavno na izmaku snaga. Svijest se možda pojavila u javnosti, pomalo i u medijima, ali politička kasta nastavila se ponašati dosta autistično: oni itekako dobro znaju da im moć izvire isključivo iz sposobnosti uslišavanja ambicija stranačke vojske i prikopčavanja što većeg broja svojih ljudi na javnu sisu.

Četiri godine mandata brzo prođu a u državi izjedenoj administracijom, bačenoj na koljena golemim i nefunkcionalnim javnim sektorom i izluđenoj raznim 'buljubašićima', 'uredima za zapošljavanje na cesti' i 'sredit-ćemo-nešto' principom djelovanja izbore još uvijek dobivaju dva ključna argumenta. Posao ili usluga.

Jednostavno je, korist je još uvijek veća od političke štete.

Uglavnom, doživjeli smo da i premijer jedne navodno ozbiljne države javno prizna da ga na dnevnoj bazi opsjedaju 'gnjavatori'. Nesretnici traže posla i traže ga na pravom mjestu jer, jasno, članstvo u bilo kojoj partiji bez toga ne bi imalo baš nikakvog smisla.

A onda sam se kroz godine takve bijedne prakse dogodi negativna selekcija u kojoj uhljebi rađaju nove uhljebe, a kreteni nove kretene. Množe se geometrijskom progresijom i združenim snagama žderu našu budućnost.

U splitskoj gradskoj upravi, recimo, prije nešto više od deset godina radilo je 250 ljudi. Danas ih je duplo više jer se svaka politička garnitura - a u ovom gradu mijenjaju se u pravilnim razmacima - najprije pobrine da ne otvara nove frontove i da zaštiti postojeće stanje. Nitko ne dobiva otkaz, samo se u svakom mandatu ondje nakoti novih pedeset do stotinu uhljeba. Tako se i SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar najprije jadao da dvije trećine gradskog proračuna troši samo na plaće i materijalne troškove, da bi nekoliko dana kasnije mrtav-hladan zaposlio novi kontingent kojeg će njegovi sugrađani plaćati dodatnih pet milijuna kuna godišnje. Zauvijek.

Kvragu, čak je i bivšu tajnicu gradskog SDP-a primio na izmišljeno radno mjesto, i to s drskim obrazloženjem da joj je 'teško padala nezaposlenost'. Mašala.

U Splitsko-dalmatinskoj županiji, pak, već četvrt stoljeća vlada HDZ u suradnji s desničarskim satelitima ili, u posljednje vrijeme, sa Željkom Kerumom. Rezultat: broj zaposlenih također je gotovo pa udvostručen, iako je baš ova županija neslavni rekorder po broju nezaposlenih. I u relativnim i u apsolutnim omjerima - ima ih više nego u duplo većem Zagrebu.

To, naravno, nije prepreka baš bezobraznom političkom kadroviranju: nema tog rashodovanog HDZ-ovca ili pravaša drugog ili trećeg ešalona koji nije dobio svoj radni stol, službeni telefon i najčešće klizno radno vrijeme. Kad nakon dugo vremena izgubiš izbore, kad držiš ključeve vlasti u kakvoj općinici ili kad ti jednostavno duguju neku uslugu - nema logičnijeg koraka nego zakucati na vrata županijskog HDZ-a.

I tako se, kažemo, naši uhljebi kote geometrijskom progresijom.

Nije Split po tome specifičan, niti je poseban slučaj za pokazivanje - dapače, usudili bismo se reći da je zbog razvijenih lokalnih medija samo nešto više eksponiran i da u stvarnosti nije ni do koljenima zabitima koje se čudesnim spletom okolnosti nazivaju gradovima i općinama, zarobljeni diktatorsko-koruptivnom praksom svojih malih šerifa.

Ali da je situacija baš slatka, e pa jest.

Kad je ovog tjedna otkriveno da je supruga gradskog vijećnika Igora Boraske zaposlena u jednoj gradskoj tvrtki, bivši veslač nije imao ništa pametnije za reći od tvrdnje da je 'on bio protiv toga'. Što možda vrijeđa zdrav razum, ali ni blizu kao objašnjenje još jednog gradskog vijećnika Damira Vidoševića: njegova supruga je također uhljebljena u jednoj gradskoj tvrtki, ali 'bez njegovog znanja'.

Čini se da čovjek zbilja nije previše dalekovidan: i sam se nedavno zaposlio u Spaladium areni, baš dva mjeseca prije nego što će ona sužbeno otići u stečaj.

Dvojica navedenih članovi se nezavisnih lista koje pune dvije godine bezrezervno podržavaju Baldasarovu vlast, a zločesti će kazati da su se svi na njima već debelo naplatili. Šefica Igora Boraske Anđelka Visković je, recimo, ekspresno zaposlena u gradskoj upravi na neodređeno vrijeme, odnosno uz 'vječni' ugovor o radu'.

A Vidoševićev gazda don Ivan Grubišić po kratkom postupku je za svoju udrugu dobio koncesiju na nekoliko stotina tisuća kvadrata državnog zemljišta.

Male su to kockice u mozaiku sastavljanja vlasti i očuvanja stranačke moći: svog vlastitog vijećnika Gojka Čepu gradonačelnik Baldasar najprije je postavio za savjetnika, potom ga zbog sukoba interesa prebacio u savjetničku fotelju u gradsku tvrtku Vodovod i kanalizacija, da bi promućurni Čepo nedavno također dobio vječni ugovor o radu u ovoj tvrtki. A usput je i vlastitu djevojku uvalio u nekakvo kulturno vijeće.

A taj 'Vodovod i kanalizacija', ljudi, to je tek priča koja zaslužuje malo više pažnje: radi se o tvrtki u kojoj direktorske pozicije zauzimaju Kerumovi i SDP-ovi kadrovi, pa iz ravnateljske u pomoćničku fotelju i natrag skakuču ovisno o razvoju političkih prilika u gradu. A kod svake rotacije otvori se otprilike pedesetak novih radnih mjesta za koje - hvala nebuloznim propisima - nema potrebe raspisivati javne natječaje.

Pa je i Nevenka Bečić uvalila svoju kćerku, u istoj turi s mladim SDP-ovcem Bojanom Kraljem i nećakom SDP-ovog direktora (!) Zdravka Mulića, kao i bratom Kerumove vijećnice Marije Mladineo

Dok je HDZ-ova splitska vijećnica Ljubica Vrdoljak svoju malu metnula u Turističku zajednicu Splita. Nema veze što je ondje na vlasti suprotna politička opcija, uhljebi se međusobno razumiju i respektiraju.

Tako se Baldasarova kćerka nakon kratkotrajne epizode u Ministarstvu kulture skrasila u Bandićevom Zagrebačkom holdingu.

A gradonačelnik se pobrinuo čak i za Nikolu Bekavca, 'njegovog' branitelja koji je usred predizborne kampanjejavno svjedočio o velikom ratnom doprinosu slanjem manistre iz Italije. Bekavcu je povjerio nekoliko unosnih gradskih poslova, dok mu je kćerku zaposlio u gradskoj 'Čistoći'.

Na drugoj strani grada, u Županiji, situacija nije nimalo različita: ondje bivši eksponirani HDZ-ov špijun Alojzije Šupraha savjetuje o sportu, a bivši šef policije Marko Bekavac radi u sektoru gospodarstva. Kerumova desna ruka Jure Šundov postao je stručnjak za promet i preuzeo tvrtku Županijske ceste, dok je šef splitskog HDZ-a Petar Škorić nakon Državne uprave za spašavanje nedavno osvanuo kao ravnatelj Županijske uprave za ceste.

I njegova supruga radi u Splitsko-dalmatinskoj županiji, čisto da nisu razdvojeni.

Notorni HČSP-ovac Luka Podrug svog je sina - inače kineziologa po struci - udomio u javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode.

A HDZ se i mimo pojedinačnih usluga sistemski brine za svoje ljude: tako je bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, čovjeka s teretom teških optužbi za korupciju i najmanje deset prijava Državnom odvjetništvu i USKOK-u uhljebio na mjestu doma umirovljenika. A stranačku prvoborku Ivanku Luetić Boban, pjevačicu s diplomom više pedagoške, pustio da se bakće s europskim fondovima.

Lista malih splitskih uhljeba mogla bi se nizati do beskraja, sve do zaključka da je teško pronaći barem jednog nezaposlenog člana bilo koje relevantne stranke ili - bože prosti - da eventualno radi u privatnom sektoru, a pritom također nije prikopčan na slavinu javnih para.

Dapače, vidimo da se uhljebljivanje već debelo proteglo i na više generacija.

Dokad? Sve dok se, kako nam je lijepo savjetovao premijer, jednog dana i mi ostali smrtnici ne krenemo baviti politikom. Tada ćemo vjerojatno ostvariti utopiju o punoj zaposlenosti, ako u ovoj državi uopće ostane kamen na kamenu.