Večernji list objavio je jezivu ispovijest majke 15-godišnjakinje koju je punih 10 godina silovao vlastiti otac. Bilo je to u travnju, a danas, tri mjeseca kasnije i tjedan dana otkako je otac zlostavljač na Općinskom sudu nepravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbog desetogodišnjeg bludničenja, majka i njezino dvoje djece – 15-godišnja očeva žrtva i njezin osmogodišnji brat – tek su na početku dugog oporavka. Otac, djelatna vojna osoba, nije uspio uvjeriti sud da je djevojka sve izmislila niti mu je sudjelovanje u Domovinskom ratu cijenjeno olakotnim. Upravo suprotno, odoru koju je nosio osramotio je.

Vapaj za pomoć

Majci je toga dana djevojka strašnu istinu rekla u telefonsku slušalicu. Nazvala ju je iz grada u kojem ide u srednju školu, očajna jer joj je otac najavio još jedan posjet. Znala je što slijedi nakon što sjedne u njegov auto.

– Pomozi mi, ne želim ga vidjeti, nikad više, mrzim ga, plakala je moja kći i rekla: Mama, ja sam ta ljubavnica koju tražiš. Nakon toga sama je otišla u policiju, a mene je naša policija iz mjesta odvezla u grad, prijavile smo ga i istoga je dana uhićen, na radnome mjestu – priča krhka crnokosa žena koja si još ne može objasniti kako je u danima koji su slijedili ostala razumna. Razdirala ju je, veli, nepodnošljiva bol zbog kćeri i razočaranja u čovjeka kojega je 16 godina braka obožavala i opraštala mu i ljubavnice za koje je znala.

– Opet bih mu oprostila, prešla preko još jedne avanture. Posumnjala sam da ima neku ženu kad mi je kći rekla da je dolazio u grad u kojem se školuje, ali joj je zabranio da mi to kaže. Bilo je to tjedan-dva prije njezina vapaja za pomoć. Povjerila sam joj svoje sumnje, rekla mi je da se razvedem od njega, nisam tada shvaćala da je tražila način da pobjegne od oca. Kći joj, kaže, još nije ispričala sve, zna “ublaženu verziju” o silovanjima, no o godinama zlostavljanja, koje je počelo kad joj je bilo pet godina, djevojka je ispričala policiji i na sudu. Majka je uvjerena da će joj, kad bude spremna, kći reći bolnu istinu koja joj je uništila djetinjstvo. Kad ju je pitala hoće li se moći suočiti s ocem koji je optužuje da izmišlja, djevojka je svojom odlučnošću iznenadila majku. Ako bude trebalo, rekla je, sto puta ću ići na sud i ponoviti isto što sam rekla prvi put.

Majku razdire krivnja

– Nisam vidjela, nisam prepoznala nikakve znakove zlostavljanja. Da jesam, odmah bih zaštitila svoje dijete, nikoga i ništa na svijetu ne možeš toliko voljeti. Moja je kći sada druga osoba, smije se, šali, puno priča, ima prijatelje. Tek sada spoznajem da to što je kao dijete bila mirna, povučena, šutljiva, plačljiva nije bilo zbog njezina karaktera nego zato što je bila traumatizirana u vlastitu domu. I razdire me krivnja. Zna biti nepodnošljivo.

U malome mjestu gdje žive i kamo su se vratili nakon što su desetak dana bili u sigurnoj kući priča se svašta – da djevojka sigurno laže, da je majka sve znala i odobravala jer joj je bilo bolje da spava s malom nego da ima ljubavnicu, da je, ako je i istina, o tome trebalo šutjeti. Nakon što je otac i muž osuđen, u mjestu su malo okrenuli ploču, no mnogi su još distancirani prema njoj. Muževa obitelj osuđuje ju, kažu da nevin trune u zatvoru, rekli su da se mogla razvesti i otjerati ga, a ne prijaviti ga. Nasreću, njezini su joj roditelji od početka podrška.

– I mojoj kćeri i meni najvažnije je ono “kriv je”, to je dokaz da je moja kći rekla istinu. Što se tiče kazne, nema te kazne koja bi mogla ispraviti ono što je monstrum učinio našem djetetu. Strahujem za nju unatoč tome što su uz nju sada stručnjaci koji joj pomažu. Bojim se da ne ostane “ona mala koju je stari silovao”, kako sada neki pričaju o njoj.