'Stvaranje Narodne Republike Kine rezultiralo je fundamentalnom promjenom u životina stotina milijuna ljudi. Kina je u proteklim desetljećima postigla nevjerojatne političke, ekonomske, kulturne i tehnološke uspjehe koji su iznenadili cijeli svijet', kaže se u službenoj čestitki koju je kineski predsjednik Xi Jinping dobio od svojeg sjevernokorejskog kolege Kim Jong-Una u povodu 64. godišnjice proglašenja Narodne Republike Kine, što se dogodilo 1. listopada 1949. godine. 

Iako se priopćenjima iz Sjeverne Koreje većinom može smijati (ili zaplakati, ako ih se uzme ozbiljno), u ovom je slučaju diktator najotuđenije komunističke države svijeta bio posve u pravu. Narodna Republika Kina doista jest ostvarila nevjerojatne uspjehe u proteklim desetljećima, ali prvenstveno zahvaljujući tome što je iznevjerila svojeg osnivača Mao Ce-Tunga i komunistička načela.

U protekle 64 godine NR Kina doživjela je sve i svašta, nevjerojatne promjene i društvene lomove prema kojima se pad europskog komunizma i rušenje berlinskog zida čine kao sitnice, napuhane zahvaljujući europocentričnom svijetu u kojem i dalje živimo. No ako je 20. stoljeće bilo posvećeno Europi i Americi, sve su šanse da će 21. obilježiti Kina (i Indija), s obzirom na to da se polako centar planeta seli u Aziju dok zapadne sile polagano propadaju, pritom držeći lekcije svima kako bi trebali živjeti i ponašati se.

Proglašenju NR Kine prethodio je krvav višegodišnji građanski rat između Maovih komunista i starog režima Koumintanga, čiji je vođa Čang Kai-Šek s pristalicama izbjegao na Tajvan, koji je i danas predmet spora i čiju državnost priznaju samo rijetki. Mao se pak usmjerio na osvajanje Tibeta, što je još jedan vječni teritorijalni prijepor Kine, ali i jedan od rijetkih momenata kineske povijest kada je ova drevna velesila pokazala agresivno i osvajačko ponašanje prema susjedima. Naime, Kina se kroz par tisuća godine povijesti uvijek branila od potencijalnih upada i zatvarala u odnosu na ostatak svijeta, od čega je jedan od spektakularnijih rezultata Kineski zid, sagrađen kao zaštita od Mongola i jedina ljudska građevina vidljiva golim okom s Mjeseca.

NR Kina je i svoja prva desetljeća provela u svojevrsnoj izolaciji, i to ne samo u odnosu na kapitalistički Zapad, vječnog neprijatelja Japan (kojim se i danas pekinška komunistička vrhuška koristi kad želi raspaliti nacionalističke strasti), nego i u odnosu na SSSR. Mao je proveo masovno opismenjavanje kineskog stanovništva i pokrenuo neke neophodne reforme, no njegov je permanentni revolucionarni elan rezultirao i brojnim katastrofama, poput Velikog skoka naprijed (koji se pretvorio u skok naglavce u ponor) i Kulturne revolucije iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Masovno preseljavanje stanovništva iz sela u gradove i obratno, ukidanje obrazovnih institucija, radni logori i strašna glad uzeli su milijune života.

Mao je umro 1976., a njega je nakon borbe u vrhu Komunističke partije Kine naslijedio Deng Xiaoping, čovjek koji je zaslužan za pretvaranje Kine u kapitalističku velesilu. Deng je progurao i novi Ustav 1982., uveo početke privatnog vlasništva i tržišne ekonomije, ali i brutalno u krvi ugušio demokratsku pobunu 1989., gazeći tenkovima prosvjednike na – o ironije! – Trgu nebeskog mira. Iako su sankcije bile reakcija na masakr na Tiananmenu, Kina je devedesete godine provela u nevjerojatnom gospodarskom rastu, koji je u prosjeku iznosio više od 10 posto godišnje, a stotine milijuna ljudi su iz ruralnog siromaštva postajala gradska niža srednja klasa. Deng se povukao s čela države 1992. (a umro je 1997.), a nakon toga se u redovitim razmacima u Politbirou bira novi vođa, no svi su oni (Jiang Zemin, Hu Jintao itd.) zapravo aparatčiki koji se i dalje drže vizije i kursa genijalnog pragmatičara Denga, čija se politička filozofija najbolje sažima u sljedećoj izjavi: 'Nije važno je li mačka crna ili bijela sve dok hvata miševe.'

Danas je Kina druga najmoćnija država svijeta koja svoju zonu utjecaja širi pomoću ekonomske moći, što se najbolje može vidjeti u velikim investicijama u Africi, ali i time da sustavno kupuje američki državni dug, koji postaje sve veći i veći. O kineskom svemirskom programu da ne govorimo. Zapadni lideri u Pekingu znaju ponekad spomenuti kršenja ljudskih prava i zatvorene disidente, no svi tamo dolaze – od njemačke kancelarke Angele Merkel pa niže – da s Kinezima dogovore posao, jer Kina je ne samo ogroman proizvođač svega i svačega, nego i ogromno tržište od više od milijardu potencijalnih potrošača.

Možda je najbolja ilustracija nove kineske moći, koju je teško precijeniti, mijena koja se događa u Hollywoodu. Naime, ljetos je skupi spektakl 'Bitka za Pacifik' Guillerma Del Tora podbacio u američkim kinima zaradivši jedva 100 milijuna dolara s budžetom od 200 milijuna. No film je istovremeno postao nevjerojatan hit u Kini ostvarivši toliku zaradu da je ispao profitabilan pa se zbog toga planira snimanje nastavka! Kinesko tržište i ukus Kineza za koje će desetljeće mnogo više diktirati svjetske trendove nego što možemo pretpostaviti.

Naravno, ne može se reći da je u Kini sve divno. Baš suprotno, mnogo toga je doista grozno: posvemašnje zagađenje, Peking koji živi u otrovnom smogu, korupcija na svakoj razini vlasti, izrabljivanje radnika čak toliko da su oni koji proizvode Appleove gadgete masovno činili suicid, ubijanje ženske djece, ekološke katastrofe, pojava novih bolesti, progon i zatvaranje neistomišljenika itd.

Mao je jednom rekao da 'politička moć proizlazi iz cijevi pištolja', no današnja Narodna Republika Kina pokazuje da postoje i drugi načini ostvarivanja političke moći, pa i potencijalne globalne dominacije, a to je novac. Odnosno, kao što je rekao Deng: 'Treba zadržati hladnu glavu i ne isticati se previše. Nikad ne preuzimati vodstvo, ali ciljati na nešto veliko.'