U razgovoru za tportal dr. Anđelko Milardović, znanstvenik Instituta za migracije i narodnosti te utemeljitelj i predsjednik Instituta za europske i globalizacijske studije koji se godinama bavi problematikom europske kratkovidnosti ili potkapacitiranosti u rješavanju rizika globalnog društva, poput izbjegličke i financijske krize.

'Samo 2013. govorilo se o 230 milijuna ljudi u pokretu, koji su napuštali svoje zemlje u potrazi za boljim životom, bilo da su na to prisiljeni zbog ratova i prirodnih katastrofa te ekstremnog siromaštva. Globalizacija istodobno negdje proizvodi bogatstvo, a drugdje siromaštvo od kojeg ljudi žele pobjeći (uglavnom na Zapad) upuštajući se u vrlo opasnu odiseju. Prisilne migracije nastaju kao posljedica ratova i prirodnih katastrofa. Svi ti tipovi migracija, ekonomske, prisilne, ilegalne, dio su globaliziranog svijeta, a upravo takva dramatična zbivanja naše društvo čine društvom rizika. Dio tog društva postala je i naša zemlja i kao EU i kao Hrvatska. Globalni rizici su tu, ali ne vidimo nikakav model na kojem bi se baziralo upravljanje tom nestabilnošću', upozorava Milardović.

Ružne stvari globalizacije dočekale Hrvatsku nespremnu, a što je još gore - na ispitu je pala i Europska unija.

EU bi kao dio globalnog društva bi trebao imati napisane scenarije i predviđene strategije djelovanja u slučaju ovakvih zbivanja, no ispostavlja se da je jedna takva visoko birokratizirana struktura ozbiljno zakazala. Poražavajuće je to da organizacija koja je nastala kao odgovor na globalizacijska kretanja ne zna odgovor na izazove globaliziranog svijeta, odnosno na njegove negativne rizike. Posebno se to odnosi na migracije izazvane prisilom, u ovom slučaju ratnim zbivanjima za koje je odgovorna i Europska unija. Naime, moćne članice EU-a sudjelovale su u izazivanju ratova na područjima otkud nam danas stižu izbjeglice.

Pokazuje se točnom vaša teza o EU-u kao tvrđavi Europi, koju ste iznijeli 2013. u knjizi 'Stranac i društvo. Fenomenologija stranca i ksenofobije' (2013.) u povodu koje je lani Institut za europske i globalizacijske studije organizirao okrugli stol pod nazivom 'Stranci pred vratima Europe'.

Zapad je doveo do ovog stanja koje mu se vraća kao bumerang, a ne zna na nj odgovoriti. Teza da se Europa se sve više počinje ponašati kao tvrđava naročito sada dolazi do izražaja kad se zbog izbjeglica masovno suspendira schengenska pravila. Upravo se događa demaskiranje EU kao prostora slobode, demokracije i otvorenog društva, jer se to otvoreno društvo počinje zatvarati bodljikavim žicama, ogradama, a na granice se šalju pojačane policijske snage i vojske zbog unutarnje sigurnosti.

Hrvatska, koja je izvan Schengena, a u koju se slijevaju rijeke izbjeglica ostala je prepuštena sama sebi.

Kako austrijski kancelar može uopće reći našem premijeru Milanoviću što mora raditi, a što ne. I priča o kvotama je besmislena, jer je taj model neodrživ jer nitko u Europskoj uniji ne može znati što se će događati narednih dana i mjeseci te koliko ljudi će u izbjegličkim doći pred europska vrata. Stvari na sirijskom ratištu ne upućuju na to da će dolje uskoro doći do smirivanja situacije, veća je vjerojatnost da će se dogoditi eskalacija. Nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti hoće li nas do kraja godine zapljusnuti val od pola ili dva milijuna ljudi. Stvari prijete da potpuno izbjegnu kontroli. Osim toga, mala je vjerojatnost da će predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker natjerati države članice Višegradske grupe da širom otvore svoja vrata izbjeglicama.

Kakvo nam je izbjeglička situacija pokazala lice Europske unije?

Europska unija jedan je veliki paradoks. Nasuprot njezinoj vanjskoj manifestaciji – kao supermoćne tvorevine – superbirokratizirana struktura koja donosi precizna pravila o veličini krastavaca, obliku mrkava i slično. Za sve imaju standarde osim za suvislu politiku po mjerilima slobode i demokracije koja će se primijeniti u slučaju izbijanja kriza. S jedne se strane pokazuju svoju supermoć, a kad dođe do frke, ispostavljaju se potpuno nemoćnima.

Unija nam je pokazala svoj neki drugi identitet koji potpuno negira priče o vladavini liberalne demokracije, slobodi kretanja i otvorenom društvo. Oni su se zavaravali da će slobodno tržište sve riješiti. Kako? Pa nije tržište perpetum mobile. Može se zaključiti da je EU zapravo licemjeran, jer jedno govori, a suprotno se ponaša. Dakle, ima problema sama sa sobom, jer joj je politika kontradiktorna, ima transnacionalne institucije kojima pokušava voditi nacionalne politike.

Kako previđate da će se rasplesti ova kriza?

U slučaju da se Unija ne uspije konsolidirati nakon problema u kojima se našla zbog nemoći da ne ponudi efikasan odgovor na izbjegličku krizu – zadesit će je scenarij Titanica koji će dovesti do aktivacije unutarnjih konflikata po funkcionalnoj i teritorijalnoj osi. To će produbiti nestabilnost i nemogućnost konsolidacije zbog čega će pasti povjerenje u projekt EU-a, odnosno jačanje euroskepticizma pa će bez uvjerljivih argumenata ostati i oni koji javno propagiraju dobrobit EU-a. Scenarij Titanica podrazumijeva urušavanje i one minimalne demokracije, pada povjerenja u europske institucije te jačanje oligarhije i tehnokracije. Europski brod će tada neumitno zaploviti prema postdemokraciji. Kriza generira smanjivanje kozmopolitskog potencijala, odnosno urušavanje drugih identiteta, poglavito imigranata iz neeuropskih kultura. Riječ je o sve većoj ksenofobiji i islamofobiji. Interni sudar kultura u kojem sudjeluju proksenofobne i antiimigrantske stranke ljuljaju temelje Unije, a u radikalnom obliku predstavljaju završni moment aktiviranja scenarija Titanica odnosno disolucije. Kao reakcija na to mogao bi se aktivirati protekcionistički/renacionalizacijski scenarij koji vodi prema jačanju nacionalnih država, a to znači jačanje populističkih i nacionalističkih snaga i vraćanje starih neprijateljstava.

U postdemokraciji Europa se očigledno snalazi najbolje, ali to joj nije prvi put. Ili kako je 1933. rekao Miroslav Krleža: 'Od najmračnijih i ljudožderskih dana o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama u pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više nego što je ikad znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne znade što znade i pojma nema što hoće.'

Mogu li gospodarstvenici natjerati političare da brže i efikasnije pronađu rješenje za izbjegličko pitanje? Naime, dužnosnici središnjih banaka tvrde da bi doseljavanje moglo riješiti europske demografske probleme.

Sumnjam da globalni financijski igrači koji su sudjelovali u izbjegličkom egzodusu (barem onom ekonomski motiviranom). Tužno je sada gledati kako nesretnici koji bježe pred nevoljom koju su im zakuhali svjetski igrači sad dolaze njima da im spase živote. A zapravo će im biti jeftina radna snaga. Ne ide to samo tako: iz izbjegličkog vlaka na radno mjesto. Treba te ljude koji dolaze iz drukčijeg društvenog i kulturnog kruga adaptirati i integrirati u društvo kako bi mogli funkcionirati u novoj sredini. U prilog ovoj tezi idu paralelna društva u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, gdje neovisni jedni o drugima žive paralelna društva imigranata i domicilnog stanovništva. Koliko je ta politika pod egidom multikulture zakazala, najbolje svjedoče džihadisti koji su se, iako rođeni i odgojeni na Zapadu, otišli boriti za Islamsku državu. Puno bolje rješenje od multikulturalizma za Europu bio bi interkulturalizam. Jer dok multikulturalizam podrazumijeva postojanje više kultura na istom prostoru, interkulturalizam uključuje dinamične i interaktivne veze i odnose među kulturama – koje se međusobno upoznaju, uvažavaju, prožimaju i uzajamno si pomažu.

Vidite li među europskim političkim igračima nekoga s vizijom rješavanja nagomilanih problema koji prijete raspadom povijesnog projekta Europske unije?

Na pamet mi odmah pada samo lik iz Kafkina romana Jozef K. Nažalost, EU nije u stanju upravljati globalnim društvom rizika, jer njome vlada globalna raštimana ekipa. Moj pesimizam dodatno pojačava činjenica da se globalni svjetski igrač Sjedinjene Američke Države u ovoj humanitarnoj krizi drži po strani. To u najmanju ruku budi skepsu. Kao da im nije u interesu stabilan EU već da ga se želi dekonstruirati. Kao što globalni igrači dekonstruiraju društva po Bliskom i Srednjem istoku.

Gdje je onda rješenje problema?

Rješenje je da Zapad prestane uništavati druge države. To je najbolje objasnio Zlatko Dizdarević na pitanju krize u Libiji. (Naime, umirovljeni BiH diplomat i stručnjak za Bliski istok, podsjetimo, ustvrdio je kako je Libija pala kao žrtva interesa i apetita pet najvećih svjetskih naftnih kompanija. 'Ono što moramo imati na umu jest činjenica da ovdje nije riječ o provođenju demokracije i borbi za ljudska prava. Naprotiv, glavni su interesi  dominacija i otimačina za energetskim resursima pojedinih zemalja', kazao je Dizdarević, op. a.)

Ima li svjetla na kraju tunela? Tko će prevladati: Orban ili Merkel?

Povratak ljudskom razumu u politici utemeljenoj na zakonima. Na promjenu ponašanja političare bi mogle natjerati okolnosti u kojima su se našli a da na njih nisu bili spremni. Ako stvari odu u smjeru kaosa i dodatne radikalizacije, model Viktora Orbana mogao bi prevladati, a njegova bodljikava ograda postat će ogledna špranca ponašanja u drugim članicama EU-a. No ako se ipak uspiju pribrati, pobijedit će model Angele Merkel koja – usprkos svemu – ne odustaje od europskih načela solidarnosti, humanosti i zaštite politički progonjenih i ratnih izbjeglica.