Zapisi o upotrebi meda su vidljivi čak dvije i pol tisuće godina pr. n. e. kod brojnih tadašnjih naroda, od Egipćana, Grka, Rimljana... Najviše se koristio u medicinske svrhe za liječenje rana i bolesti crijevnog trakta (točnije, kod bakterijske dijareje za što se i danas koristi) - bio je najpopularniji lijek tadašnjeg vremena.

Koristili su ga u brojnim ljekovitim receptima pomiješanog s raznim biljem protiv bolova, groznice, kod dehidracije...

Kasnije se, razvojem civilizacije kroz laboratorijska istraživanja vidjelo da spektar njegova djelovanja ide znatno dalje. Širenje Candide albe se sprečava nerazrijeđenim medom; Salmonella shigella, E. coli, vibrio cholera padaju pod baktericidnim djelovanjem meda koji je razrijeđen na 40 posto.

U koncentracijama od trideset do pedeset posto med ima nadmoćno djelovanje nad nekoliko vrsta danas redovito propisanih antibiotika. Dokazano inhibira razvoj patogenih organizama kod infekcija urinarnog trakta, ali i brojnih drugih bolesti organizma koje su bazirane na bakterijskim uzročnicima.

Kod nas su najrasprostranjeniji cvjetni, bagremov, kestenov i lipin med, a ima ih znatno više; ja znam za čak trideset i tri vrste meda od kojih sam probao tek dvanaestak. Ono što vam svakako savjetujem je da tijekom putovanja posjetite lokalnu tržnicu ili specijaliziranu trgovinu namir¸nicama i potražite neku novu sortu ili barem probate lokalno napravljeni med.

To može ujedno biti i lijep suvenir ili poklon. Čak i 'običan' cvjetni/livadni med će vjerojatno imati sasvim drukčiji okus od onoga na koji ste navikli kod kuće. Mene su oduševili med od bora i med od avokada, oba vrlo tamna meda.

Prvi se nekad prodaje i kao šumski med, a često ga se može naći u Grčkoj; gorči je okusom te vrlo intenzivan sa snažnom aromom; prepun je vitamina i minerala. Potonji je med od avokada koji, iznenadili biste se, okusom nimalo ne podsjeća na voćku, odnosno sam avokado. Okus mu je bogat i vrlo kremast, a pod nepcem može podsjetiti na maslac. Počeo se uzgajati u južnom Meksiku, a danas ga ima i u Kaliforniji, Australiji i tropskim regijama gdje ima plantaža avokada.

Ono što je najvažnije kod meda, tj. kod kupnje meda je kvaliteta. Tržište je prepuno proizvoda koji na kraju dana tek glume med. Kvaliteta meda ovisi i o tome kako pčelar drži i održava svoje košnice; gdje pčele skupljaju pelud, dobivaju li prihranu i dakako u kakvom su zdravstvenom stanju ove male vrijedne radnice. To sve uvjetuje razinu olova, drugih teških metala i životinjskih antibiotika.

Na policama trgovina kod nas još možete naći i vrlo solidan med, no njemu uz bok se pojavljuje sve više onih ultrafiltriranih, čime se izvukla pelud, da ih ne bismo ni mogli nazvati medom već, nekakvim slatkim sirupom.

Miješani med je najbliži livadnom medu, s tim da je tu riječ o više vrsta meda koje su pomiješane da bi se stvorio neutralniji okus koji ne odvlači ni na jedan zaseban cvijet. Suprotno njemu, tu je monofloralni med koji je, dakle, od isključivo jedne vrste cvijeća (npr. lavanda, kadulja, itd.).

Ako na pakiranju piše da se radi o sirovom medu, riječ je o medu koji nije prošao nikakvu obradu te je točno onakav kakav se nalazi i u košnici te uz pelud može sadržavati i nešto pčelinjeg voska; taj med dolazi direktno sa saća – to je najčišći oblik meda.

Cijeđeni ili filtrirani med se protiskuje kroz gusta cjedila da bi se uklonile čestice voska i ostalih čestica, ali se pritom ne uklanja pelud te upravo zbog toga izgledom može biti mutniji te će se brže kristalizirati od sljedećeg. Ultrafiltrirani med prolazi još gušće filtere pod visokim tlakom radi još boljeg uklanjanja tvrdih čestica; taj med će se kristalizirati nakon jako dugo vremena i najomiljeniji je u klasičnim supermarketima i trgovinama, jer izgledom više privlači kupce ili barem one koji se ne razumiju u med. Takav med ne mora nužno biti loš, ali je nutritivno gledano ipak slabiji.

Kako biste bili sigurni da kupujete ili da ste kupili pravu stvar, isprobajte neki od sljedećih testova kvalitete meda.

Za prvi uzmite čašu obične vode i žličicu meda. Iscijedite med sa žličice u vodu i promatrajte kroz staklo topi li se. Pravi med se neće lako otopiti u vodi, a onaj koji ima dodanog šećera hoće, i to vrlo brzo.

Za drugi test vam treba denaturirani alkohol, tj. špirit; u čašu ulijte istu količinu meda i špirita; ako se med skupi na dnu čaše, radi se o pravom medu – lažnjak će se većim dijelom rastopiti i tekućinu učiniti mliječnom.

Treći test zahtijeva upotrebu svijeće ili vatice za uši. Dobro umočite konac svijeće ili vaticu u med te zapalite upaljačem. Ako plamen lijepo gori, med je kvalitetan i čist. Ako ne gori ili plamen pucketa, u medu se nalazi voda i tko zna što još.

U četvrtom testu kapnite nekoliko kapi meda na upijajući papir. Ako se upije, to nije čisti med. Možete probati i na komadu bijele tkanine; ako se nakon pranja vidi mrlja, također se ne radi o pravom medu.

Neka medvjed/ica u vama uživa u slatkom pčelinjem nektaru.