Cemil Bayik, čovjek koji je tri tjedna prije no smo ga sreli u intervjuu Turskoj zaprijetio građanskim ratom, govori vrlo dubokim, ali gotovo grmećim glasom.

- Ne želimo rat, ali turska vlast zatvorila je sva vrata za mir s nama. Ostavili su jedino otvoren put u rat, i mi smo za njega spremni. Turska misli da nas može vojno poraziti, ali ovaj put bit će drukčije. Ako ne promjene pristup pregovorima, ako nas prisile na rat, vratit ćemo sve gerilce koje smo povukli, promijenit ćemo taktiku i ciljeve te jednom zauvijek prisiliti tursku državu na rješenje kurdskog pitanja-kaže Bayik, operativni šef Radničke partije Kurdistana (PKK), koja za Ankaru, NATO, SAD i EU predstavlja terorističku organizaciju. Naš razgovor odvio se sredinom studenog, prije nego je Abdullah Öcalan iz zatvora poručio da će čekati do proljeća.

Te tihe erbilske noći, ispunjene dimom naših cigareta, pjevanjem mujezina i jutarnjim cvrkutom ptica nismo pojma imali da ćemo intervjuirati Bayika, drugog čovjeka PKK, koji je u organizaciji od 1978. i koji je zapovijedao bezbrojnim operacijama, čije ime se vezuje uz brojne interne egzekucije... Našim žilama šibao je adrenalin, a pod kožu se uvlačilo iščekivanje; krećemo na cilj putovanja: sjeverno od Rawanduza, na tromeđu Turske, Iraka i Irana, u gerilske logore PKK.

- Na glavnom trgu u pet ujutro čekat će vas bijela Toyota. Vozač ne govori engleski i ne možete se sporazumjeti, ali sve je riješeno: dajte mu sto dolara i odvest će vas na Kandil. Na putu morate proći osam kontrolnih točaka. Prvu kontrolira KDP, narednih šest su na terenu PUK-a, posljednju drži PKK. Sigurni ste kada dođete do posljednje točke. Tu ćete stražaru predati mobitele. Planine poviše su pune gerilaca, vi njih nećete moći vidjeti, ali zapamtite, oni vide vas. Nemojte snimati vrhove da netko ne bi odgonetao položaj iz vaših snimaka. Sretan put i ugodan provod!

Tako je glasio brifing koji smo dobili od našeg kontakta u Erbilu. Konačno Kandil! O tim mitskim brdima, dijelu planinskog lanca Zagros, slušamo već mjesec i pol dana - otkako smo došli u Tursku. Tu je sjedište revolucionarne organizacije u čijem je ustanku do danas ubijeno 40 hiljada ljudi, a turska je vojska, kao odgovor na napade, srušila tisuće sela i prognala milijune civila.Sam naziv „Kandil“ ovdje se u medijima koristi poput imena nezavisne države, ili makar prijestolnice nekog entiteta: „Ankara je započela pregovore s Kandilom“ ili „Napetosti u odnosu Kandila i Irana“.

Toyota stiže u pet; vozač je mlađi od nas. U CD playeru kompilacija revolucionarnih pjesama; teške i tugaljive melodije pojačavaju napetost. Prvi checkpoint, onaj KDP-ov (Demokratska partija Kurdistana, nacionalističko-konzervativna stranka – recimo, HDZ – trenutnog predsjednika iračkog Kurdistana Masuda Barzanija) ostaje iza nas. Pred nama je ravna linija ceste položena preko kamenih brda, praskozorje i nejasni obrisi planina u daljini. Prolazimo još pet točaka koje drži PUK. (Patriotska unija Kurdistana, druga najvažnija partija u povijesti iračkih Kurda, socijaldemokratske orijentacije. Džalal Talabani, njen vođa, sada je predsjednik čitavog Iraka. KDP i PUK u prošlosti su ratovali; svaka partija još uvijek ima svoje trupe).

Nakon šeste točke vozač je uperio prst u gorje na obzoru.

- Kandil! – obznanjuje nasmijan. Na sedmoj točki pregledavaju nam pasoše: ulazimo na ničiju zemlju, a nejasne državne granice gube se u moćnim planinama, toliko lijepim i surovima da izazivaju strah, u brutalistički rastrganim oblicima, u vrištinama zastrtim niskim oblacima.... Po strani promiču kamene potleušice, betonare, osamljeni šatori i pastiri okruženi ovcama. Teren je mjestimično razrovanturskom avijacijom i iranskom artiljerijom. Uz rub ceste, spomen obilježja poginulima u bombardiranju - crvene petokrake ukrašene cvjetnim vijencima. Turci su u pokušaju da unište PKK u sjeverni Irak upadali s desecima tisuća vojnika. Premda bi gerili redovno zadavali teške gubitke, druga najveća vojska NATO-a nije ih uspjela slomiti i izbaciti iz brda. Ništa nije pomoglo – ni tenkovi, ni tursko savezništvo s pešmergama KDP-a: borci PKK bi opet, u obnovljenim brojevima, izmilili iz svojih skloništa i nastavili s upadima u Tursku. Malo tko se obazirao na stradale civile.

Posljednja točka: stražar salutira našem vozaču, iza željezne rampe viju se zastave PKK, crvene, zelene i žute boje, ogroman lik Abdullaha Öcalana oslikan je na brdu. Za PKK i polovicu turskih Kurda koja organizaciju podržava taj je prizor vjerojatno nešto poput mini Mount Rushmorea. Dišemo duboko: na ovom putu, započetom još u europskim slamovima Istanbula, sretali smo izbjeglice, simpatizere, bivše gerilce, njihove rođake, političare ili razne eksperte: svi su govorili o PKK, o Kandilu.

Mobitele nam ipak ne uzimaju, kažu, nema veze. Usred ove fantomske države nailazimo na osamljeni dućan. Nešto čekamo: uskoro po nas dolazi drugi džip. Dvojica gerilaca - od kojih je jedan rođen i odrastao u Njemačkoj – nas voze u obližnji zaselak i ostavljaju u jednoj kući. Zbunjeni smo; nemamo ideje što se događa... Zatražili smo posjet logorima i, po mogućnosti, intervju s nekim iz vodstva, mada su nam kolege rekli da se takvi razgovori nekad dugo čekaju i nisu uvijek izgledni.

Dok doručkujemo s obitelji, u kuću ulazi brkati gerilac. Strpljivo čeka dok pojedemo; gledamo ga ispod oka. Zove se Zagros; pomalo intelektualnog, ali tvrdog izraza lica - i u uniformi - izgleda poput pravog komesara, ili – s tim brčinama – poput Save Kovačevića. Govori mekanim, dozirano nervoznim engleskim, s čistim britanskim naglaskom, nesumnjivo najboljim koji smo sreli na putu. Vodi nas u drugu sobu, postavlja pred nas gomilu voća, i započinje – kao usputno – propitivanje.

- Za koje medije radite, kakvi su oni ideološki?
- Što mislite o NATO-u i kapitalizmu?
- Što mislite o Titu i raspadu Jugoslavije?
- Što mislite o Enveru Hoxhi?

Nakon desetak minuta shvaćamo da, premda smo došli s preporukama, prolazimo još jednu provjeru. Razgovor s komesarom traje više od dva sata: na tapetu su geopolitička situacija u regiji, na svijetu i na Balkanu, religija, uloga žena, SAD, Izrael, SSSR i državni socijalizam... Pomalo govorimo što mislimo, pomalo razmišljamo što reći; dijalog uglavnom ide glatko. Problemi su izbili kod Slobodana Miloševića: brko teško prihvaća našu perspektivu; po njegovom shvaćanju, Slobo je branio socijalizam od zapadnog imperijalizma... U jednom trenutku pokazuje pištolj – ne zato da bi nam prijetio, već u želji da ilustrira nepravdu po kojoj su „on i njegova zbrojevka teroristi, a piloti koji u lovcima F-16 bombardiraju civile štite demokraciju“. Na momente mučan razgovor, naročito kada bi Zagros ušutio na par minuta i gledao u tlo.Na kraju ustaje, odjednom nasmiješen i vodi nas vani: prošli smo provjeru!

Kuću su do tada već okružili mladići i djevojke u uniformama, s kalašnjikovima i M16. Tu je i stariji, krupni, mišićavi muškarac.

- Čuo sam za vas i vaš rad, kratko kaže Cemil Bayik dok se rukujemo. Komesar ostaje s nama kao prevoditelj, ostali čekaju vani. Nezaobilazna tema je aktualni mirovni proces i demokratski paket koji je turska vlada objavila dan nakon našeg dolaska u Istanbul.

- Mi smo poštovali dogovoreno, povukli smo sve mirovne poteze i to unilateralno, što se nije desilo nigdje na svijetu. Objavili smo primirje, oslobodili zarobljenike i počeli povlačenje iz Bakura („Bakurê Kurdistanê“ – sjeverni, odnosno turski Kurdistan), međutim, vlada u Ankari nije ispunila svoj dio nagodbe. Trebali su osloboditi više od deset tisuća političkih zatvorenika – mnogi od njih su bolesni. Nema promjena u statusu vođe Öcalana, njegovi odvjetnici ga ne mogu posjetiti već dvije i pol godine. U isto vrijeme, vojska nastavlja graditi osmatračnice i povećava broj stražara, a mnogi ljudi su uhapšeni i mučeni. Vlada žrtvuje mirovni proces ne bi li kupila vrijeme do izbora. Takozvani demokratski paket suproglasili sami, bez dogovora s bilo kime.To je vrlo neodgovoran pristup: Kurdsko pitanje jedno od najkompliciranijih na svijetu. Mi nismo poduzeli sve te poteze da bi turska vlada dobila izbore, ili prebacila ratni front u Rojavu (dio Sirije nastanjen Kurdima), gdje Turska pomaže al-Nusru. Primirje koje smo proglasili još uvijek je na snazi, ali ako oni nastave na ovaj način, donijeti ćemo nove odluke, objašnjava Bayik razloge zbog kojeg je PKK prekinuo dogovoreno povlačenje gerile, a on Turskoj zaprijetio građanskim ratom.

Zanima nas kakve bi poteze Ankare Radnička Partija Kurdistana smatrala dovoljnim da zauvijek položi oružje i završi trideset godina dugi rat protiv turske države. Öcalan je odavno javno ustvrdio da odustaje od ideje nezavisnog Kurdistana; štoviše, PKK sada smatra da su sve nacionalne države – pa i hipotetska kurdska – izvor represije.

- Želimo pravo na svoj identitet, na slobodnu upotrebu i obrazovanje na našem jeziku. Turska vlada treba prihvatiti slobodu izražavanja kao i demokratsku samoupravu za Kurde, što treba biti garantirano i ustavom. Ako to prihvate, mi ćemo opet biti braća. Turska vlada tvrdi da smo i sada braća, ali njihova verzija bratstva podrazumijeva da jedna strana uživa sve povlastice, a druga trpi otmice, mučenja, zatvore, ubojstva i linčeve. Želimo bratstvo koje se zasniva na slobodi, demokraciji i jednakosti... Naš cilj nije podjela Turske, nego da imamo jednaka prava kao i turski narod, tvrdi Bayik, te dodaje „Država predstavlja suprotnost slobodi zajednice: mi želimo živjeti u demokratskom sistemu van države.“

Mnogo smo slušali o Öcallanovoj ideji „demokratskog konfederalizma“, i još uvijek nam nije posve jasno kako bi društvo u potrazi za antikapitalističkom, antidržavnom modernošću, društvo radikalne demokracije bilo točno organizirano. Ni gdje bi počinjale, a gdje završavale kompetencije turske države, čiji vrhovni suverenitet više navodno ne spore... Za kraj: „Naš cilj je promijeniti mentalitet turske vlade. Imamo iskustvo i samopouzdanje, naša borba traje desetljećima. Nama nitko nije saveznik i nitko nam ne propisuje kako ćemo živjeti i umrijeti. Problem se ne rješava ratom, nego razgovorom sa slobodnim Kurdima, ne kolaboracionistima, jer Kurdi robovi ne mogu pregovarati o slobodi.“

Nakon intervjua ručamo zajedno, razgovaramo o jugoslavenskoj katastrofi; „pobrkali ste nacije i partije sa slobodom i demokracijom“. Prava žena? Gerilski vođa parafrazira Engelsa - „represija nad ženama prva je klasna represija u povijesti čovječanstva“. Napolju stražu čuvaju dvije djevojke s AK-47. Pred rastanak Bayik predlaže zajedničku fotografiju, a potom ostajemo u društvu komesara Zagrosa, koji nam otkriva da je engleski studirao u Teheranu. Najviše voli čitati Shakespeara, G.B. Shawa i Noama Chomskog; osim toga, Zagros govori ravno pet jezika: kurdski, turski, perzijski, arapski i engleski!

Obilazimo nedaleko groblje gerilaca; brižljivo je održavano, a grobovi su poredani u pravilnim linijama. Hvata nas mučnina od pogleda na nadgrobne ploče: većina pokojnika jedva je dočekala punoljetnost. U trinaest godina koliko je Zagros tu, izgubio je dvjesto i osamdeset drugova koje je poznavao. Gerilci ne stradavaju samo od metaka.

- Fatihov odlazak posebno mi je teško pao. Stradao je u oluji prošle godine, ubila ga je pijavica – kaže. Glas mu podrhtava.„Kada smo osnovali ovaj pokret, zakleli smo se kako ćemo ili živjeti u slobodi ili umrijeti. Ne prihvaćamo smrt kao opciju, ali baš zato što toliko volimo život, slobodan život, spremni smo na rat.“

Ideologija PKK puna je priča o proslavi i zaštiti života, o slobodi, ali ovdje, na ovom groblju, i nakon svih smrti koje smo susreli na putu, te parole zvuče kao gruba šala. Svi ti mrtvi, prognani, likvidirani u internim egzekucijama PKK, paranoja, bezobzirno žrtvovanje mladih, čelična stega i apsolutna odlučnost da istraju u borbi unatoč svemu, sve to nosi svoju cijenu.

- Često nam nedostaje oružja, važna nam je svaka puška, svaki metak. Teško dolazimo do modernog naoružanja, nitko ga ne želi prodati. Starim sovjetskim „Duška“ mitraljezima se branimo od suvremenih helikoptera, a naši neprijatelji imaju bespilotne letjelice. Ali mi imamo snažnu ideologiju, ona je potrebna da čovjek uguši sumnje, sve te strane, individualističke ideje s kojima se susreće, koje ga skreću s pravog puta-govori Zagros, polako odmahujući glavom, grabeći tjeme šakama.

Uskoro se rastajemo, vozač nas čeka na cesti ispred groblja. Nažalost, zbog nesporazuma ovaj put nemamo vremena za posjet logorima... Ostaje nam neki gorak okus u ustima dok automobil klizi natrag prema civilizaciji. Sjećamo se dječaka iz Hakkarija, koji su bili ovdje na obuci i ponavljali nam iste floskule o individualizmu i iste parole. Razmišljamo kako PKK, u ovoj brdskoj izolaciji na momente pomalo podsjeća na sektu...

Kontrolne točke jedva primjećujemo. Barzanijev Pešmerga zaustavlja nas pred ulaskom u Erbil.

-Vi ste s Kandila? PKK ljudi? - pita našeg vozača. Znakovito kima glavom i salutira s mnogo poštovanja. Put je slobodan. Vozač se ponosno okreće prema nama.

Službeno je Barzanijev KDP u sukobu sa PKK. Ipak, ugled koji beskompromisni Öcalanovi borci uživaju u svijesti velikog broja Kurdaogroman je. Okrutan svijet i nesmiljena represija rodili su bezobzirnu organizaciju, čije se protunasilje njenim pripadnicima činilo kao jedini način da se nešto promjeni. Suzdržali smo se svih daljnjih zaključaka.