'Prije dvadeset godina, 5. travnja 1992, Suada Dilberović i Olga Sučić su ubijene u Sarajevu. One su bile prve žrtve za koje je svijet čuo. Tako je počeo bosanski rat. Ja sam pratila taj rat, i mnogi kolege se danas okupljaju u Sarajevu na komemoraciji stotinama tisuća žrtava, ranjenih i izbjeglih. Ovo je bio rat koji nam je predstavio termin 'etničko čišćenje'', piše Christiane Amanpour na početku svog teksta.

'Srbija, dominantna balkanska sila u to vrijeme, htjela je sačuvati Jugoslaviju i, kada nisu uspjeli, počeli su etničko čišćenje u stvaranju 'Velike Srbije'. Bila je to užasna fantazija u kojoj su uništena etnički različita područja i društva koja su živjela u miru i prosperitetu u Bosni i Hercegovini. Taj rat je bio odrednica za regiju, svijet i nas koji smo ga pokrivali.

Svjedočili smo četverogodišnjem herojskom otporu građana pod opsadom, snajperima i granatama. Osjetili smo što je bol gledajući kako brutalno ubijaju muškarce, žene i djecu. Oni nisu bili vojnici, ubijali su ih u redu za vodu i kruh, ili kada su išli u školu.

Svjedočili smo gorčini cinizma međunarodne zajednice koja je neko vrijeme odbijala intervenirati. Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici su koristili svaki mogući izgovor, pa čak i upotrebu riječi 'genocid' kako bi izbjegli intervenciju. Nikada neću zaboraviti sahranu male Almedine. Sjećam se da joj je na posmrtnoj ploči nedostajalo slovo 'a'. U Sarajevu je nedostajalo svega. Nikada neću zaboraviti majke i očeve koji su prelazili sarajevski aerodrom kako bi prešli u dio grada gdje su mogli kupiti svježe voće i povrće, nešto što će nadopuniti oskudne obroke i suhu hranu koju su dobivali od humanitarnih organizacija', prenosi Sarajevo X-com

'Jedne noći, dok sam bila tamo, vidjela sam jednog oca koji je pronašao jabuku za svoje dijete. Za jabuku je riskirao svoj život. Danas je više od 11.000 praznih stolica postavljeno u glavnoj sarajevskoj ulici kao tiho, bolno i snažno sjećanje na poginule u ratu. Uz ubijene građane Sarajeva, mnogi moje kolege su poginuli ili su ranjeni tamo. A tko bi ikada mogao zaboraviti logore smrti, izgladnjele zatvorenike koji podsjećaju na užasne zločine Drugog svjetskog rata. To je bio kraj 20. stoljeća. To je bilo doba satelita. Mi smo bili tamo i izvještavali smo iz dana u dan, tjedna u tjedan... iz godine u godinu.

Ovo je bila era 'nikad više', a ponovo se događa, etničko čišćenje i genocid u našem dvorištu, pred našim očima. Borimo se svom snagom naših medija. Za mene, Bosna je bila mjesto gdje sam naučila istinu. Bila sam užasnuta kad su mi govorili da sam pristrana, neobjektivna, da sam stala na jednu stranu i prekrižila zlatno novinarsko pravilo', napisala je ova američka novinarka između ostalog.

'Baš kao u Bosni, sirijskim pobunjenicima/opoziciji je odbijeno pravo na obranu, zbog straha od ubrzanja i proširenja konflikta. Baš kao u Bosni, kad su Sjedinjene Američke Države i saveznici rekli da neće intervenirati, jer je to građanski rat i sve strane su jednako krive (iako to nije bio slučaj, znalo se tko je agresor), u Siriji danas ne znaju kome da pomognu, koga da naoružaju, opozicija je razjedinjena.

Lekcija Bosne je ta da naše demokratsko i slobodno društvo, koje teži ka najvišim vrijednostima ljudskosti, nije više moglo gledati kako su civili ubijani. To je bila lekcija koja je predugo implementiarana i stvorila mir koji nije savršen, ali je prestalo ubijanje', zaključila je Amanpour.