Nedavno sam negdje zaboravila mobitel i neplanirano provela nekoliko sati virtualno impotentna i bez mogućnosti veze sa svim fizički neprisutnim dijelovima svojeg realnog života. Sve te sate osjećala sam se kao da mi nedostaje dio mene. Ne kao da mi nedostaje sat ili torba ili neki modni ili profesionalni dodatak, već baš dio mene.

Donna Haraway u kultnom eseju 'Manifest za kiborge' kaže da je kiborg 'hibrid mašine i organizma, tvorevina društvene stvarnosti koliko i fikcije'. Kad su Clynes i Kline 1960. koristili prvi puta termin 'kiborg' i definirali da 'kiborg promišljeno inkorporira egzogene komponente proširujući samoregulirajuću funkciju kontrole organizma u svrhu prilagođavanja novoj okolini', oni su govorili o prilagođavanju za put u svemir. A ja sam se toga dana bez mobitela osjećala potpuno neprilagođeno životu na Zemlji. Jer taj tehnosocijalni produžetak danas je must-have naše suvremene egzistencije, još uvijek na ovom planetu.

I Haraway je u pravu kad za taj naš novi hibridni konstrukt kaže da je tvorevina društvene stvarnosti. Niti jedan pošteni kiborg te večeri nije u restoranu sjedio bez svojeg mobitela ili tablet uređaja strateški smještenog nadohvat ruke. O mobilnim telefonima koji su postali neodvojivi dio našeg identiteta do te mjere da ih smatramo našim protetskim produžetkom bez kojeg smo u potpunosti vremensko-prostorno izgubljeni pisala sam ranije u kontekstu digitalnih psihoza.

Te brojne novopečene psihoze su skupine simptoma čiji se zajednički nazivnik, kada su uzroci u pitanju, može definirati kao – kiborško stanje (a mobilni telefoni i tablet uređaji danas su primarni aparati koji nas čine kiborzima). Među tim psihozama se tako nalazi i 'nomofobija', strah od nepovezanosti sa svojim mobitelom i njega s ostatkom svijeta koju sam, moram priznati, osjetila te de-kiborgizirane večeri kada sam baratala samo mehaničkim produžecima poput noža i vilice.

Ovakva patološka veza ljudskog organizma i jednog elektroničkog uređaja dokaz je da smo postali ono što Haraway opisuje kao biotički sistem: 'Biološki organizmi su postali biotički sistemi, komunikacijske naprave nalik na druge. U našem formalnom znanju o mašini i organizmu, tehničkom i organskom, nema fundamentalnog, ontološkog razdvajanja.'

Ontološko (ne)razdvajanje temelji se na pitanju koliko naš digitalni identitet podsjeća na naš analogni. Psiholozi navode mogućnost da se na internetu ponovo definira self i da se cyberprostor koristi kao 'laboratorij za identitet', između ostalog i zato što su korisnici oslobođeni svojih fizičkih ograničenja i jer postoji doza korisničke anonimnosti.

Ponovo definiranje sebe prisutno je kroz našu samo-uredničku ili samo-kustosnu ulogu jer svaki dan proživimo tisuće trenutaka, a naš digitalni identitet definiran je trenucima koje smo odabrali za online objavu, kao i onima koje nismo odabrali. Uz to, asinkrona komunikacija omogućava kontrolu nad interakcijom i naše je 'ja' u virtualnom prostoru uvijek izrazito editirano.

Tako ja, recimo, na Instagramu – arhivi milijuna filterima obrađenih svjedočanstava o obrocima koje ljudi jedu i destinacijama i događajima koje diljem svijeta posjećuju – rjeđe dijelim fotografije hrenovki, čipsa i sastanaka u javnoj upravi, a češće mille-feuille od zelenog čaja, planinske vrhove i engleske vrtove koji ostavljaju bez daha.

Razvoj tehnologije, konvergencija i postojanje globalne informacijske infrastrukture stvorili su velik potencijal, ali i opasnosti za širenje naših sposobnosti i kreiranje nekog digitalnog ljudskog stanja. Iznimni utjecaj na to naše novo stanje ima razvoj uređaja koji su u interakciji s internetom, te njihova minijaturnost i prenosivost kao preduvjet za našu permanentnu tehnosocijalnu hibridizaciju s njima. Navedeno je izvršilo snažan psihološki utjecaj i razvilo neki oblik podvojene analogne i digitalne ličnosti, odnosno stvorilo naš virtualni identitet.

Psihologinja Sherry Turkle prva je koristila termin 'drugo ja' (second self) za potrebe identificiranja tijela u virtualnom prostoru i naglašavala da kompjuter nije samo alat, već ekstenzija psihološkog i socijalnog 'ja'. Naše je ljudsko stanje radikalno modificirano internetom, društvenim mrežama i našom interakcijom s njima.

Moje ljudsko stanje jako je ambivalentno oko svog 'drugog ja' – imam šest e-mail adresa, profil na tri društvene mreže, nešto virtualnih nekretnina poput ovog bloga i još pokoje web stranice... i moram priznati da se poprilično podvojeno osjećam dok mi tijelo miruje na nekoj sunčanoj terasi , a ja uranjam u svoje virtualne identitete. Ili patim zato što ne mogu u trenu doći do svih svojih 'drugih Iva'.

Danas svakoga tko je dio urbanog društva možemo smatrati niskotehnološkim kiborgom jer provodi veći dio dana povezan sa strojevima poput automobila, telefona, kompjutera i, naravno, televizora. U tom smislu su Hrvati vrlo napredni – na 5. mjestu smo po vremenu koje dnevno provodimo ispred TV ekrana – četiri sata i 49 minuta! (od nas su 'bolji' samo Srbi, Makedonci, Amerikanci i Grci.) To pasivno kiborško stanje ispred TV ekrana bitno je drugačije od ovog današnjeg vrlo aktivnog kontakta s raznim ekranima. Hans Moravec 1992. godine napisao je da je '...moguće predvidjeti da će doći vrijeme – za nekoliko desetljeća recimo – kada će ljudi provoditi više vremena u udaljenim i virtualnim stvarnostima nego u svom neposrednom okruženju...'.

Moravec u prošlom stoljeću nije znao da će se ti svjetovi zvati Second Life, Farm Ville ili Warcraftov Azeroth. A ti svjetovi su danas ozbiljno napučeni – Second Life je 2011. godine imao milijun igrača, Farm Ville 2 je najpopularnija igra na Facebooku s više od 40 milijuna igrača mjesečno, a Warcraft igra 'samo' nešto više od 11 milijuna ljudi. Svi ti milijuni ljudi za potrebe online egzistencije kreiraju svoje online inkarnacije – avatare.

Na sanskrtu avatar je termin za božanstvo koje je odlučilo uzeti neku zemaljsku formu i intervenirati među smrtnicima. U romanu Poula Andersona 'The Avatar' iz 1978. godine termin se odnosi na izvanzemaljce koji uzimaju novo obličje. Neal Stephenson 1992. godine objavljuje roman 'Snow Crash' u kojem avatar postaje tehnološki termin i definira mogućnost da kroz računalo kao portal možemo proći i poprimiti novi oblik i dijeliti svoju egzistenciju u dvije paralelne i isprepletene realnosti.

Naši avatari nasljednici su božanskog i vanzemaljskog i često se baš kao razbaštinjeni razmaženi nasljednici istih i ponašaju. Oni su digitalni 'drugi ja' kreirani u potpunosti prema željama analognog 'prvog ja'. Mi kao avatari možemo biti snažniji, ljepši, bogatiji i moćniji, ali i okrutniji, agresivniji, krvožedniji... Naše drugo digitalno 'ja' emancipirana je verzija analognog 'ja'.

Kroz online egzistenciju ne razvijamo samo produžetak svojeg 'ja', već s drugim avatarima i likovima u igrama razvijamo parasocijalnu interakciju. Brojna istraživanja su otkrila da smo u virtualnim svjetovima i dalje skloni stvarnim ponašanjima, kao i da iskustva iz virtualnog svijeta utječu na ponašanje u pravom svijetu. Jedna studija je pokazala da su se ljudi kojima su tijekom eksperimenta u online svijetu dodijeljeni privlačniji avatari nakon eksperimenta i u stvarnom svijetu ponašali samopouzdanije. Rezultat ovog istraživanja je primjer pozitivne emancipacije koju omogućava naša ekstenzija u virtualnu igru, odnosno svijet.

S druge strane, postoje i negativni aspekti ove emancipacije. Proročanstvo Hansa Moraveca je ostvareno, ljudi su otuđeni u stvarnom svijetu radi permanentne i primarne egzistencije u virtualnom. Granične linije između virtualnog i realnog su nejasne pa nisu rijetki slučajevi poput onog američkog para koji se oženio i u pravom i u svijetu Second Life, pa se onda rastao u oba jer je supruga uhvatila muža kako je vara s avatarom druge žene, pri čemu joj je pomogao privatni detektiv, odnosno njegov avatar. Zapravo, vrlo kiborški emancipirano i od nje i od njega.

Ako je nomofobija strah od ne-imanja (aktivnog) mobitela, onda bismo adekvatan neologizam za strah od nepovezanosti s internetom mogli nazvati 'nonetfobija'. Ako uz ove statistike o online svjetovima i igrama uzmemo u obzir da Facebook ima više od milijardu korisnika od kojih se više od 60 posto ulogirava i koristi ovu društvenu mrežu svaki dan, pretpostavljam da imamo epidemiju nonetfobije.

Društvene mreže povezale su nas sa stotinama, tisućama, milijunima ljudi od kojih su mnogi naši virtualni prijatelji, još brojniji prijatelji od prijatelja, kolege od kolega, pa nam je cijeli svijet praktički postao dostupan u manje od 'šest stupnjeva odvojenosti'. Nicholas Carr smatra da 'naše izolirano, fragmentirano ja, zaključano stoljećima u čitanju tiskanih stranica u privatnosti, ponovo postaje cjelovito, sjedinjujući se s globalnim ekvivalentom plemenskog sela.'

No to naše globalno selo vrlo je pothranjeno: Facebook i slične stranice, prema Amber Case, postale su fast food socijalne interakcije. Svaki puta kada se osjećamo izolirano u našim modernim analognim životima, možemo napraviti pauzu za informacijski snack fragmenata digitalnog života pripadnika grupe u čijoj mreži obitavamo. I naravno, ponuditi drugima neki informacijski snack o svojem životu.

Prema Haraway, tehnosocijalno smo zbrkanih graničnih linija i posve odgovorni za njihovo konstruiranje. Postali smo emancipirani avatari, individualni fragmenti kolektivnog, permanentno prostorno nedefinirani, robovi svojim 'eksternim kognitivnim slugama' i članovi kiborškog plemena digitalnih identitetnih mutanata.

Izvjesno je da je danas naše stanje adekvatnije labelirati kiborškim nego ljudskim, ali još je izvjesnije da smo, kao što Carr smatra, samo pokusni kunići. Sami nad sobom vršimo eksperiment koji se djelomično nalazi u granicama naše kontrole. No u isto vrijeme i posve smo neodgovorni i nesvjesni mogućeg razvoja i rezultata tog eksperimenta.