Nakon što je ministar pravosuđa Orsat Miljenić predstavio amandmane, među kojima je i onaj o imunitetu sudaca koji se, rekao je, samo usklađuje s Ustavom, premijer Zoran Milanović otvorio je petominutni dijalog sa svojim ministrom na temu imovinskih kartica sudaca. Cilj nije bio 'oprati' ministra nego kroz raspravu građanima objasniti zašto su suci u krivu kada negoduju protiv vladinih zakona. Donosimo vjerni transkript dijaloga.

Milanović: S imovinskim karticama je sve u redu, ne?

Miljenić: Pa gledajte, i o tome se također puno pričalo...

Milanović: Znate zašto vas to pitam? Osim što čitamo sudačke presude, čitamo i intervjue. (Pretpostavljamo da se premijer referirao i na intervju sa sucem Marinom Mrčelom kojeg možete pročitati OVDJE, op. a.) To je ovako jedan dobar binarni model pa sam vidio na dva mjesta da je glavna strepnja bila zbog toga što 'hrvatska javnost nije još dovoljno zrela za to'. To je zaista rečeno dva puta i volio bih vidjeti da se to napiše u jednoj sudskoj presudi, ili da to vi (misli na ministra Miljenića, op. a.) izjavite da hrvatska javnost i građani još nisu zreli da bi se s time nosili. Drugim riječima, da su glupi. Pa me zanima što ima s time?

Miljenić: Nema ništa! Rješenje koje ste prihvatili stoji. Ja mislim da su te rasprave na granici apsurda, jer se ne mijenja zapravo ništa. Te kartice su i do sada bile javne, pohranjene su u DSV-u, i DSV omogućuje njihovu dostupnost javnosti. Mi smo samo rekli da DSV na zahtjev za objavu mora odgovoriti u roku od osam dana. S time da zahtjev ne mora biti utemeljen na pravnim interesima. Zapravo se ništa posebno ne mijenja, ja ponovno ne znam zašto imamo tolike polemike.

Milanović: Po ovome što vi govorite, ja razumijem da se ipak nešto mijenja. Do sada je trebalo obrazlagati, a obrazloženje je netko procjenjivao i mogao ga je odbiti, i to je vjerojatno radio, pa su ljudi bili demotivirani uopće tražiti uvid u te podatke, jer su znali da obaveza ne postoji. Odnosno, znali su da je se vrlo lako može izbjeći. U ovom slučaju to postaje dostupno javnosti i ne treba dokazivati nikakav pravni, ekonomski ili politički interes, nego znatiželju naprosto kao za vašu imovinsku karticu.

Miljenić: Ne, ne, razlika je! Vi do naše imovinske kartice dolazite, kao što znate, klikom na webu. 

Milanović: A kod sudaca do nje dolazite za osam dana, u čemu je razlika?

Miljenić: Razlika je to što DSV i dalje vodi računa o sigurnosnim aspektima, da se ne daju podaci koji utječu na sigurnost sudaca. Ti podaci i dalje ostaju u vlasti i pod kontrolom DSV-a. 

Milanović: Što to znači da ne mogu ugroziti nečiju sigurnost? Da će nekoga uznemiriti?

Miljenić: Ma ne, radi se o podacima poput onih o djeci itd. To je nešto normalno i zato nismo išli na web, nego smo ostavili ovo rješenje.

Milanović: Dobro, a je li se kartice moglo staviti na web a da se izuzmu ovi podaci?

Miljenić: Pa moglo se, i to sam rekao u raspravi. Ovo je jedno rješenje koje će se pratiti u praksi. Ako vidimo da je to i dalje zapreka nekom legitimnom interesu, onda ćemo razmišljati o drugom rješenju pa i o webu.

Milanović: Ispričavam se na ovom malom performansu vražjeg odvjetnika, ali morao sam postaviti ova pitanja koja mislim da su od interesa za javnost, a tu moramo uvijek biti skeptici. Javnost ima taj benefit sumnje, uvijek ima pravo znati, zato treba dokazati suprotno. Kao što na sudu treba dokazati nečiju krivnju, a ne nevinost, tako u ovom slučaju treba dokazati nepostojanje javnog interesa.

Miljenić: Cijela ova rasprava vodila se zapravo oko pitanja koja za građane nisu važna...

Milanović: Kad ne razumiju...

Miljenić: A meni je žao što se nije krenulo u raspravu, govorim sad i o ovom intervjuu, o stvarima koje će građanima donijeti bitne boljitke. Žao mi je što nismo pričali o bitnim stvarima u ovim zakonima. Jer ima puno važnijih stvari u njima i ne zna se što su bitni pomaci.

Milanović: Kao i obično...