Nekako se pogodilo da u isto vrijeme dok moj prijatelj odlazi u Irsku na konačni dogovor sa svojim budućim poslodavcem, te tako postaje još jedan on brojnih informatičkih pečalbara, naš premijer Zoran Milanović dolazi u Sjedinjene Američke Države u dugo dogovarani i pomno pripremani posjet vodećim informatičkim kompanijama, sve sa ciljem predstavljanja Hrvatske kao investicijski poželjnog odredišta.

Odjednom, hrvatska je država na najvišoj razini - poput Alise u zemlji čudesa - otkrila informatičke tehnologije, štoviše doznala je da informatičke tehnologije mogu poduprijeti gospodarski razvoj, otkrila fascinantne mogućnosti udaljenog komuniciranja uz pomoć slike i tona, te strašnu činjenicu da su u bogatoj Kaliforniji jadni poduzetnici firme prisiljeni pokretati u garaži.

No, čini se da dugo i pomno pripremani posjet vodećim američkim informatičkim tvrtkama nije pratila i dugo i pomno pripremana komunikacija s javnošću, kojoj se odašilju poruke izgleda namijenjene onima koji nikada nisu upalili kompjuter ili su isti možda vidjeli jedino na televiziji. U isto vrijeme oni iole informatički pismeni se ili čudom čude ili grohotom smiju informatičkom prosvjetljenju Zorana Milanovića koji otkriva čari informatičkih tehnologija, kao i to da su na njihovim temeljima izgrađena najveća i najbogatija poduzeća u informatičkoj industriji, zapravo neka od najvećih i najvrednijih u svijetu.

Iz Amerike dolaze poruke o tome kako Hrvatska već 'surađuje' s američkim informatičkim divovima i kako se njihove tehnologije mogu iskoristiti za razne buduće blagodati, pa tako i za povećanje efikasnosti i uštede u javnom sektoru, zdravstvu itd. Iako je korištenje modernih tehnologija često više od same kupnje, bez obzira na to što se katkada radi o vrlo složenom dvosmjernom procesu, on je u biti gotovo uvijek čista kupoprodaja.

Retorika koja je dolazila iz Amerike potakla je nagađanja o tome da je ova turneja zapravo dobro organizirani high-level shopping, pa je sam premijer imao potrebu demantirati da je u posjet došao kao kupac. Dobro, prihvaćam da nije došao kao kupac, ali jedan od razloga zašto je tamo primljen upravo je to što je u poziciji kupca. To što hrvatska delegacija u ovom času ne dolazi kao kupac ni u čemu američke firme ne sprječava da na nju gleda kao kupca i da je kao kupca tretira. Uostalom, ako vam neko poduzeće kao potrebnim i korisnim pokaže tehnologije koje vi nemate, ne koristite i ne proizvodite, nakon toga postoje samo dva puta – jedan je da te tehnologije sami proizvedete, a drugi da ih kupite od onoga tko ih već ima.

Vjerojatno je opće poznato da u Hrvatskoj nema proizvodnje čipova, kompjutera ili operativnih sustava. Dakle, ako su nam ti proizvodi potrebni, a svakako jesu, moramo ih kupiti. Mnoga od poduzeća koja hrvatska delegacija posjećuje – u Hrvatskoj, ali i izvan Hrvatske – zauzimaju značajne tržišne pozicije. Radi s o iznimno bogatim poslovnim subjektima koji na svojim računima, često u poreznim oazama, drže desetke milijardi dolara. Postavlja se pitanje zašto niti jedno od tih poduzeća nikada nije imalo potrebu napraviti neku iole značajniju investiciju u Hrvatskoj, no lako je moguće da ih nitko iz države (i ne samo iz države) za tako nešto nikada nije ni pitao.

A gdje je zapelo?

U cijeloj priči vidim nekoliko, recimo to tako – izazova. Neke od njih je lakše adresirati, neke teže, neka jako teško, a neke možda i nemoguće. Primarni je problem da Hrvatska nema informatičku strategiju, ni visoko državno tijelo koje bi se bavilo pitanjima informatizacije, niti premijer ima savjetnika za informacijske tehnologije. Nakon toga, Hrvatska nema obrazovni sustav primjeren dobu visoke tehnologije u kojem živimo. Tako je za hrvatsko školstvo informatika izborni predmet, a svi fakulteti u Hrvatskoj zajedno proizvedu možda tisuću informatičara, u čemu oko polovice nastaje na FER-u. Ovo je puno, puno premalo, jer se od tih završenih studenata samo dio uključuje u razvoj softvera koji je danas sastavni dio gotovo svega što nas okružuje.

Problematičan je i odnos države prema informatičkoj struci, ali i poduzetništvu uopće. Do nedavno, praktično ni jedna od megauspješnih kompanija koje je posjetio Zoran Milanović u našoj zemlji ne bi mogla biti niti osnovana, jer redom nisu zadovoljavale visoke standarde hrvatskog pravosudnog jezikoslovnog ćudoređa. Pitanje je i dalje, čak i nakon 'liberalizacije' propisa o izboru tvrtke (imena poduzeća) da li bi neka od njih prošla lingvističko sito i rešeto hrvatskih trgovačkih sudova. Ovdje se zapravo radi o štetnoj, nasilnoj, čak i priglupoj praksi regulacije poduzetništva.

Posebno pitanje su javni informatički servisi koji često nude parcijalne i segmentirane podatke čime je njihova temeljna funkcija – cjelovitost, istinitost i javnost podataka – dovedena u pitanje. Bilo bi nepošteno reći da na ovom području nema napretka, ali on je i dalje daleko ispod mogućnosti koje današnje tehnologije nude. Unutar javnih informatičkih servisa postoji i posebna domena parafiskalnih nameta, kojima se poduzetnicima uzima novac. Jedan od takvih nameta je famozni račun FINE od 50 kuna mjesečno (plus PDV) koji za predaju poreznih obrazaca putem interneta dobivaju praktično svi poduzetnici (veća poduzeća plaćaju i više). Uz pomoć ovog nameta FINA godišnje na račun hrvatskih poduzetnika zagarantirano ubere oko 100 milijuna kuna, pa bi je samo ovaj prihod uvrstio na popis najvećih hrvatskih informatičkih poduzeća koja se dobro oznoje kako bi prihodovala ovakav vrtoglavi iznos, veći od ukupnog prihoda cijelog vrlo propulzivnog informatičkog sektora u Osječko-baranjskoj županiji.

Primjera radi, u Velikoj Britaniji, predaja porezne dokumentacije besplatna je za sve poduzetnike, a riješena je upotrebom jednostavnog korisničkog imena i lozinke. Vrijedi reći da Velika Britanija ima više poduzeća nego što Hrvatska ima stanovnika, vodeća je u Europi na području informatičkih tehnologija, te među vodećima po primjeni informatičkih tehnologija u javnim servisima.

Također, pitanje je i koliko država može pomoći informatičkim tvrtkama, prvenstveno proizvođačima softvera ne samo subvencijama, poticajima i poreznom politikom, već i kupnjom njihovih proizvoda i usluga? Podaci kažu da su mogućnosti ograničene, pa čak i kada bi država značajno povećala potrošnju na informatiku (za što je potrebna i promjena odnosa prema informatici i potrošnji za informatiku) i taj cijeli iznos potrošila na domaći softver, time bi hrvatskoj softverskoj industriji osigurala rast od možda 5%, dvostruko manji od rasta koji ta branša ostvaruje izvozom.

Iako smo još daleko od Božića, Zoran Milanović se iz Amerike sigurno neće vratiti s darovima. No, recimo to tako, posjetio je Djeda Mraza, dobio njegovu posjetnicu, otvorio kanal za komunikaciju. Bude li ova komunikacija njegovana, unaprjeđivana i razrađivana, možda postoji šansa da Hrvatskoj i njenom informatičkom sektoru stignu darovi bogatih američkih vilenjaka. Ako znamo da je za pozitivan razvoj ove informatičke bajke potrebno promijeniti način na koji radimo, pogotovo način na koji radi hrvatska država i njen javni sektor, što da vam kažem – hope for the best and brace for impact.