Za ovaj konkretan u zaseoku Grubori, selo Plavno, okolica Knina, usprkos višekratnim uhićenjima, optužnicama i suđenjima do danas nitko nije kažnjen. Najvjerojatnije zato što sve indicije upućuju na to da je počinitelje trebalo tražiti u redovima tadašnje Specijalne policije, a današnjeg ATJ-a Lučko, kao vjerojatno najelitnije hrvatske postrojbe, pa je među sedamdesetak ispitanih svjedoka mahom vladao zavjet šutnje.

U selu, koje je tog 25. kolovoza 1995. gotovo potpuno spaljeno, danas ne živi više nitko, a ruševine kuća gotovo su potpuno obrasle.

Grubori su u to doba bili zona djelovanja Specijalne policije MUP-a, a ona je dobila zadatak čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Već prvog dana akcije nazvane Oluja obruč ubijeno je šest civila srpske nacionalnosti - Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor, pok. Damjana. Najstarija žrtva, Marija, imala je 90 godina.

Istog dana pripadnici UN-a snimili su žrtve i vozila Specijalne policije, kao i velik broj zapaljenih kuća. Iz svih dostupnih dokumenata vidljivo je da se radilo o službenoj akciji i da je ovo područje bilo u zoni odgovornosti Specijalne policije te da je postrojba bila podijeljena na grupe s vlastitim zapovjednicima. Premda se za zločin doznalo gotovo odmah, zahvaljujući UN-ovim snimkama i pisanju Feral Tribunea, istraga ovog slučaja počela je tek u prosincu 2009., u doba kada je MUP vodio Tomislav Karamarko. Tadašnji zamjenik ravnatelja policije Milijan Brkić, inače bivši pripadnik Specijalne policije, navodno je navukao bijes svojih suboraca jer je u koordinaciji s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem rukovodio uhićenjima osumnjičenih bivših pripadnika ATJ-a Lučko. Optužnica je na koncu podignuta samo protiv Frane Drlje, Bože Krajine i Igora Benete.

Beneta je u jednom trenutku najavio je da će progovoriti o detaljima zločina i prokazati krivce, no pronađen je uoči početka sudskog procesa 2011. obješen u šumi između Knina i Gračaca. Okolnosti njegove smrti u javnosti su se često propitivale, pa je čak obavljena i ekshumacija, no bez konkretnih rezultata.

>>> Neke žrtve u Gruborima bile su masakrirane

Tog 25. kolovoza 1995. pripadnici UN-a u ovom selu su vidjeli iznimno velik broj kuća u plamenu i pronašli pet ubijenih civila, dok je šesta žrtva potvrđena naknadno u sudskom procesu. U štalama je gorjela živa stoka, dvije krave su prostrijeljene ležale na travi, a nedaleko od njih bilo je tijelo Jove Grubora (65) s prerezanim grlom i 'bez pola lica', kako stoji u iskazima svjedoka. Osamdesetogodišnji bolesni Miloš Grubor ležao je na podu svoje kuće odjeven u pidžamu, u lokvi krvi, a sutradan su pronađene još četiri žrtve. Ispod nagorjele grede ležala je 90-godišnja Marija Grubor, dok su na livadi bila tijela 51-godišnje Milice Grubor, izbodene nožem i izrešetane rafalima, te Đure Karanovića, koji je na vratu imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor, star 73 godine, zapaljen je sa svojom kućom.

Ovaj događaj jedan je od tri konkretna ratna zločina spomenuta u haškoj optužnici protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a na suđenju je 'izvan svake sumnje' utvrđeno da se radilo o ratnom zločinu nad nenaoružanim civilima - no nije pronađen dokaz kaznene odgovornosti trojice optuženih generala. Također, više svjedoka u Haagu je dalo iskaz o sustavnom zataškavanju zločina.

To je bilo vidljivo i u prvom suđenju koje je na Županijskom sudu u Zagrebu vodio sudac Zdravko Majerović: tijekom dokaznog postupka ispitano je preko 70 svjedoka, od kojih su neki bili su na visokim vojnim i policijskim pozicijama, a provedene su i dvije rekonstrukcije događaja na terenu u Gruborima. No svjedoci su mijenjali iskaze dane tijekom istražnog postupka, a većina bivših suboraca optuženog dvojca ništa nije ni vidjela ni čula: nisu znali tko je zapovijedao akcijom, tko su im bili neposredni nadređeni na terenu, tko je odredio smjer kretanja, niti su imali odgovor na niz zdravorazumskih pitanja osim toga da je padala kiša i da je teren bio težak.

>>> 'Bilo me strah da predsjednik Tuđman iz vlaka ne vidi dim'

Prvooptuženog Franu Drlju teretilo se za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila te za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Ovaj postupak dovršen je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza, potom Vrhovni sud ukida presudu i vraća predmet na ponovljeno suđenje, no pred izmijenjenim sudskim vijećem rezultat ostaje isti. Sudac Ivan Turudić obrazložio je da nije dokazana odgovornost Frane Drlje i Bože Krajine, ali da je utvrđeno da je zločin počinjen u zoni odgovornosti njihove jedinice te da nije adekvatno procesuiran. 'Nesporna je činjenica da je u Gruborima počinjen grozomoran ratni zločin, da su na bestijalan način ubijeni ljudi koji se nisu mogli braniti, koji nisu imali veze s ratom ili vojnoredarstvenom akcijom Oluja', rekao je Turudić i dodatno spomenuo 'naknadno sramotno falsificirano izvješće o navodno pronađenom oružju pored žrtava', dok svi drugi dokazi jasno ukazuju da se radilo o nenaoružanim civilima. 'To je služilo samo zataškavanju zločina', rekao je sudac Turudić. Vrhovni sud je njegovu presudu kasnije potvrdio, pa je zločin do danas ostao nekažnjen.

Posebno poglavlje u priči oko zločina u Gruborima odnosi se na tvrdnje o zataškavanju u friziranju izvješća s terena. Antiteroristička jedinica Lučko MUP-a RH neposredno prije početka akcije od 25. kolovoza 1995. bila je podijeljena u četiri grupe, dok je zapovjednik akcije Josip Ćelić - kasniji zamjenik glavnog ravnatelja policije - posvjedočio da su na terenu kao zapovjednici spomenutih grupa postavljeni Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Frano Drlje i Božo Krajina. Svi spomenuti zapovjednici grupa, prema Ćeliću, imali su potpunu zapovjednu odgovornost unutar svojih postrojbi, što znači da su se njihove zapovijedi trebale bespogovorno izvršavati. Kako je svjedočio zapovjednik Ćelić, on se ubrzo nakon početka akcije vratio na početne položaje, i to s jednim pronađenim civilom, te je od tada izgubio kontakt s ostalim zapovjednicima grupa. S operativnim zapovjednikom akcije Zdravkom Janićem odlazi prema završnoj crti akcije te ga gore spomenuti zapovjednici grupa izvještavaju kako nisu naišli na probleme tijekom akcije, o čemu on u prvom izvještaju, na dan akcije, informira stožer Specijalne policije u Gračacu.

>>> Brkić je telefonom upozoravao osumnjičene da im je policija za vratom

Ćelić je pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio da je nakon slanja prvog izvještaja pozvan u Gračac, u kojem mu je zamjenik zapovjednika Željko Sačić rekao da je u Gruborima bilo 'oružanog sukoba' i da treba napisati novi izvještaj, a koji mu je, po njegovoj tvrdnji, Sačić osobno izdiktirao. Zapovjednik jedne od grupa na terenu Branko Balunović, i u Haagu i u Zagrebu, posvjedočio je da mu je Ćelić kazao kako po Sačićevoj uputi piše novi, drugi izvještaj o akciji čišćenja, u kojem je naveo da su se specijalci u Gruborima sukobili sa zaostalim srpskim snagama, što je moglo dovesti do stradavanja staraca u unakrsnoj vatri. Josip Ćelić je na suđenju u Zagrebu priložio svoje prvo izvješće na čijoj se poleđini nalazio spomenuti Sačićev rukom pisan tekst, a ukupno su pisana čak tri izvješća - prvo na osnovi onoga što su mu prijavili zapovjednici grupa na terenu, drugo po Sačićevu diktatu, a treće po povratku u bazu u Lučkom. 'Mi smo ranije imali normalan odnos, no nakon mog prvog svjedočenja Sačić me je jednom prigodom, kada sam ga sreo, pitao kako sam mogao reći da mi je pomogao u pisanju izvješća. Odgovorio sam mu da mi nije pomogao, nego da mi je diktirao što ću napisati. To je njega povrijedilo, što ja razumijem, ali ja sam govorio istinu', rekao je Ćelić početkom 2016. godine za Večernji list.

Sam Sačić svojedobno je u kratkom periodu bio istraživan i priveden zbog ovog slučaja, no optužnica je vrlo brzo povučena, a on je tužio državu i na koncu dobio spor i odštetu. Podnio je i kaznenu prijavu protiv Tomislava Karamarka i tadašnjih čelnika MUP-a Milijana Brkića i Olivera Grbića.

'Ni danas ne znam tko je ubio te ljude, a volio bih znati', rekao je kada je kao svjedok bio pozvan pred zagrebački sud. On je kazao da je u Grubore došao 26. kolovoza 1995., kada je dobio izvještaj da se tamo 'nešto dogodilo', te je vidio dvije spaljene kuće i tragove pucnjave po ostalim kućama. 'Bio sam uvjeren da je bila riječ o oružanom sukobu, a tako je poslije bilo zapisano i u ratnom putu jedinice. Nazvao sam generala Mladena Markača, kazao mu da ima mrtvih civila te da nam je Ćelić lagao', kazao je, dodavši da je on na poleđinu Ćelićeva izvješća napisao 'samo neke natuknice' te da nije osobno diktirao novo izvješće.

Sačić, novoizabrani saborski zastupnik Hrvatskih suverenista, nedavno je prosvjedovao zbog najave odlaska Medveda u Grubore jer se, po njegovu mišljenju, veličanstvena Oluja dovodi u vezu s izoliranim slučajem. 'Svaki pijetet zaslužuju žrtve koje su pritom nesvjesno, svjesno, neplanirano, izolirano počinili u svojoj protupravnosti neki od hrvatskih vojnika, ali zato su tu pravosudna tijela i sudovi da to procesuiraju. No to ne može nikada i nikako biti dovedeno u vezu sa značajem operacije Oluja', kazao je Sačić.

Zapovjednik operacije 'Oluja obruč' Zdravko Janić svjedočio je da je o zločinu u Gruborima saznao tek godinama kasnije iz Feral Tribunea, u ovom selu tada nije bio ni tadašnji glavni zapovjednik ATJ-a Lučko Josip Turkalj, koji je - po pisanju Telegrama - još 2005. u razgovoru s haškim istražiteljima rekao je da je 31. kolovoza 1995. u Kninu u uredu Ivana Čermaka čuo kako Sačić govori Čermaku da Grubore treba predstaviti kao slučajni incident u kojem su civili poginuli u unakrsnoj paljbi, bez obzira bila to istina ili ne.

U ovom zaseoku, rekli smo, danas ne živi više nitko, a i cijelo selo Plavno s okolicom spalo je s 2500 na stotinjak stanovnika. Prije dvije godine rođaci i obitelji stradalih u ovom zločinu od kninskog gradonačelnika Marka Jelića zatražili su pomoć u probijanju puta do Grubora, a on se obratio Hrvatskoj vojsci i tadašnjem ministru Damiru Krstičeviću.

Pomogli su i uredili kombinaciju asfalta i makadama, put koji zasad ne vodi nikamo i ne služi ničemu osim dolaska na komemoraciju.