U fotografijama Nele Laptoš živi posebna Hrvatska, na njima je ona poput velikog dvoraca Trnoružice kojoj nikad neće doći princ. Kao ruglo je skrivena od oka javnosti, do nje su prerezane žice i obrasli putovi, to je zemlja propalih zdanja, dvorca i ljetnikovaca, u travu zaraslih bolnica i tvornica, hotela i grobnica… Do nje nema putokaza, jedini način da je upoznate je da kliknete na Facebook, na stranicu s nazivom Abandoned Croatia koju već tri godine Nela brižljivo gradi.

'Oduvijek sam bila zaintrigirana prostorima zapuštenih i napuštenih objekata nad kojima ljudi više nemaju kontrolu, koji svjedoče o drugačijim načinima života od onih na koje smo danas navikli, procesom u kojem priroda vraća sebi ono što joj je čovjek oduzeo', priča ta magistra informacijskih znanosti i fotografkinja u srcu dok listamo njene fotografije ljetnikovca Bozdari u Čajkovićima, koje su objavljene na web-stranici TimeOut Croatia. Budući da je to stranica koja i promovira turističke sadržaje i atrakcije Nela je kao gostujući bloger dobila priliku da u nekoj vrsti obrnutog turističkog performansa pokaže drugu ne manje fascinantnua la carte stranu Hrvatske.

Na njenoj su pak stranici slike dvorca Opeka u Vinici, hotelskog kompleksa Kupari, dvorca Severin na Kupi, Domobranske vojarne u Sisku, Političke škole u Kumrovcu izmamile dosad više od 11.800 lajkova (otprilike toliko je i pratitelja stranice).

Što je to u slikama mrtvih kuća što se ljudima sviđa?

'Odlučila sam kreirati stanicu kao pokušaj da sve te prostore još koji tren zadržim na životu, da probudim stare priče i uspomene koje polagano hlape pod težinom vremena, da se pronađe ljepota i smisao u njihovoj propasti. Želim da ih ljudi vide u drugačijem svjetlu, kao nešto jače i ljepše od puste ruševine – netaknuti sklad koji krije ljepotu. Često se vraćam kući s osjećajem da sam bila na mjestu kojeg uskoro možda neće biti. Njihova devastacija nije samo vezana uz ta zdanja, ona je brisanje dokaza o tome kako su nekoć doprinosili napredovanju zajednice. Mislim da ljudi koji klikaju te fotografije osjećaju da je svaka ta građevina kreacija koja nosi djelić povijesti i neprocjenjiv je dio našeg nasljeđa koje zaobilazimo, ignoriramo i gledamo kao sramotu', kaže Nela, kojoj je upravo kriterij dugog zaborava važniji od toga radi li se o dvorcu, staroj tvornici, školi, bolnici ili - običnoj kući.

Napuštene kuće kriju tajne svojih stanara

'Fascinantan je osjećaj iz jedne stare kuće u kojoj sam zatekla stvari starijeg bračnog para, ostavljene kao da su iznenada jednog dana morali napustiti dom. Prva stvar koju sam uočila kad sam ušla u kuću su u hodniku, lijepi šeširi i kaput obješeni na vješalici, kao da im se vlasnik još uvijek nalazi negdje u kući. Na zidu stari sat, nepomične kazaljke, zamrznuto vrijeme, baš kao i cijeli prostor. I sad pred očima imam njihove fotografije, pisma, stari kalendar sa zida i fascinantan osjećaj kako nikada neću znati što se točno dogodilo u toj kući', prisjeća se Nela objašnjavajući kako prije odlaska na lokaciju napravi malo istraživanje koje bi joj pomoglo da bolje razumije okolnosti i život na tom području.

'Iako, mjesto u potpunosti ne upoznamo kada znamo povijest koju pronalazimo u knjigama o bogatima i slavnima, nego i onu drugu, neispričanu povijest običnih ljudi', kaže i dodaje kako je mnoge lokacije otkrila sam sasvim slučajno, na svojim urbanim istraživanjima, na putu ili u šetnji gradom - dovoljno je bilo promijeniti uobičajenu rutu.

Na meti kradljivaca i vandala

Za neke prostore ne želi javno otkriti gdje se nalaze, drži da je bolje da njihova lokacija ostane tajna, na taj ih naći pokušava zaštititi od daljnjeg devastiranja. Najčešće je riječ o starim kućama, poput one koju je spominjala, koje vrlo lako postanu meta vandala i kradljivaca.

'Ipak, fotografije, a ni riječi, ne mogu dovoljno dočarati impresivnost tih zdanja, jednostavno se morate naći ondje, osjetiti kolanje energije, doživjeti to svim osjetilima. Kod mene snimanje razvija osjećaj koji krije cijelu paletu drugih - uzbuđenje, nostalgija, strah, tuga, sve popraćeno gorkim okusom prolaznosti. Tuga dolazi od samih mjesta - pukotine na zidovima, oljuštena boja, razbijena stakla, rupe u podovima, izblijedjele fotografije…', priča dodajući kako fotografije zapliću nove priče. Javljaju se ljudi kojima su ta mjesta dio života.

Ljudi su nostalgični, a država troma i nezainteresirana spasiti baštinu od propadanja

'Ljudi su znatiželjni, fascinirani, nostalgični, često mi pišu prisjećajući se kako su ta mjesta bila dio njihova života - nekima jedini dom u izbjeglištvu, nekima radno mjesto, a neki se prisjećaju kako su uživali u nekad modernom i luksuznom hotelu. Nažalost, nadležne i odgovorne institucije se ne javljaju, uglavnom se takve slučajeve pokušava sakriti – kada se o nečemu malo zna i govori, onda je to lakše neprimjetno uništiti, izbrisati pa i brže zaboraviti', kaže Nela, dodajući kako očito nije dovoljno razvijena svijest o našim najvećim bogatstvima i načinima na koje gospodariti baštinom.

'Baština je ono najvrednije što posjedujemo, odnosno što nam je povjereno na brigu, samo je potrebno pronaći način kako joj pristupiti i ponovno je oživjeti. Manjak sredstava za projekte očuvanja ne može biti jedina isprika jer se često vrtoglavi iznosi ulažu u gradnju novih fontana - nedostaje interesa, senzibiliteta i kulture', kaže dodajući kako je dosad snimila stotine napuštenih prostora, a vjeruje da će ih snimiti još toliko. No ispred sebe ne stavlja nemoguće zadatke.

'Ako kojim slučajem moj rad barem malo pokrene stvari nabolje, bilo bi sjajno. Ako pak samo izazove iskrenu emociju promatrača, ja sam ispunila svoja očekivanja. Najsretnija bih bila kad bih svoj hobi i ljubav mogla prenijeti i u poslovnu sferu, ali to mi se za sada čini teško ostvarivo', kaže Nela.

Sic tranzit, gloria mundi, rekli bi Latini.