Rođen je 7. lipnja 1942. godine u gradu Sirtu, u koji se na kraju povukao sa ostacima svojih lojalista i gdje je i skončao. Libija je komplicirano plemensko društvo, tako da posljednji gradovi koji su ostali na strani Gadafija poput Bani Valida ili Sirta većinski naseljavaju pripadnici plemena Varfale koji su bili njegovi tradicionalni pobornici.

Gadafi je na vlast došao 1969. godine državnim udarom. Dolaskom na vlast ukinuo je ustav i počeo stvarati sustav koji je temeljio na nekakvoj arapskoj verziji socijalizma. Osnove sustava izložio je u takozvanoj Zelenoj knjizi koja je tijekom njegove vlasti bila obavezna literatura svih Libijaca. Zahvaljujući prohodima od nafte stvarao je privid blagostanja u zemlji, a u stvarnosti je, kao što obično biva, jedinu korist imala vladajuća oligarhija okupljena oko njegove obitelji. U posljednje vrijeme zapamćeni su bizarni pokušaju Gadafijeva sina Al-Saadija da okuša kao nogometaš u talijanskoj Seriji A iako za to nije imao dovoljnu kvalitetu ili bizaran spor sa Švicarskom nakon što su mu drugi sin Hanibal i snaha zlostavljali osoblje poput roblja. Gadafi je tada pozvao na muslimane na džihad protiv Švicarske. On sam također je gajio osebujan stil. Prilikom putovanja sa sobom je nosio veliki šator u kojem je odsjedao u skladu s beduinskim tradicijama, stariji čitatelji sjetit će se takvog njegova posjeta Beogradu u sklopu samita Nesvrstanih. Također je poseban dojam ostavljala njegova osobna garda koju su sačinjavale samo žene.

Na međunarodnom planu Gadafi je volio ratovati, sponzorirao je terorističke organizacije, a pokušao je i napraviti atomsku bombu. Zbog svojih napora da napravi bombu došao je u sukob s najvećom svjetskom silom, SAD-om. Ronal Reagan je 1986. godine u Libiji poslao američke lovce kojima je zadatak bio ubiti Gadafija, ali akcija nije urodila plodom.

Štoviše, Gadafi je predstavljati prijetnju za međunarodni mir te su njegovi agenti u prosincu 1988. godine oborili Pan-Amov zrakoplov nad škotskim selom Lockerbijem.

U nesreći su poginule 243 osobe, od čega 11 na tlu i 16 članova posade. Gadafi je često mijenjao uvjerenja i politike vješto manipulirajući svime sve u cilju ostanka na vlasti. Tako je od arapskog nacionalista, kada mu to više nije odgovaralo, brzo postao afrički unitarist zalažući se za Afričku uniju. Dugo je Gadafi zbog toga bio izopćenik međunarodne zajednice, a i zemlja se našla pod američkim sankcijama. Ipak nakon pada komunizma u istočnoj Europi, Gadafi je počeo omekšavati svoje odnose sa Zapadom, a 2002. godine pristao je i platiti golemu odštetu obiteljima žrtava Lockerbija.

Unatoč kritikama, dok je Gadafi bio na vlasti, česti njegovi gosti bili su visoki europski dužnosnici, poput Nicolasa Sarkozyja, Silvija Berlusconija ili, recimo, Boruta Pahora koji su nastojali sklopiti izdašne poslove za svoje tvrtke bez obzira na sve što se libijskom vođi stavljalo na dušu. Gadafi i nekadašnji jugoslavenski vođa Josip Broz Tito uspostavili su jake veze dvije zemalja preko pokreta Nesvrstanih, tako da su brojne tvrtke radile u Libiji posebno u građevinskom sektoru. I nakon raspada bivše Jugoslavije zemlje nasljednice nastojale su zadržati libijsko tržište, a u Hrvatskoj je za to posebno bio zaslužan bivši predsjednik Stjepan Mesić. Hrvatske tvrtke se nadaju da će i nakon Gadafija uspjeti zadržati poslove koje su ugovorile dok je diktator bio na vlasti.