Na referendumu će građani moći glasati za ili protiv legalizacije pobačaja do 12. tjedna trudnoće bez iznimke, nakon gotovo 35 godina od uvođenja Osmog amandmana, kojim je u potpunosti izjednačeno pravo na život majke i nerođenog djeteta, a prekid trudnoće nije moguć ni u slučaju silovanja, incesta ili fizičkih abnormalnosti fetusa i kažnjava se novčano ili zatvorskom kaznom u trajanju do 14 godina.

Irska udruga za planiranje obitelji procjenjuje da oko 5000 žena godišnje odlazi u inozemstvo radi pobačaja, a svakodnevno tri žene uzimaju ilegalne abortivne pilule koje nabavljaju putem interneta. Službene brojke ukazuju na to da je od 1968. godine do danas ukupno gotovo 200.000 Irkinja pobacilo u Irskoj i izvan nje.

Povijest pitanja pobačaja seže daleko u prošlost Irske. Prvotna odluka o zabrani donesena je 1861., a zbog namjernog prekida vlastite ili tuđe trudnoće osobe su mogle biti osuđene i na doživotni zatvor ili smrtnu kaznu. Trudnoća prije braka smatrana je velikom sramotom, a obitelj i društvo su takve žene odbacivali kao grešne. Djecu su u tajnosti rađale u katoličkim domovima za majke i djecu, a zbog stigme često su bile okrutno tretirane i radile bez novčane naknade u tzv. Magdaleninim praonicama.

Jedan od takvih domova je i onaj u Tuamu, koji su vodile časne sestre u redu Bon Secours, što je djelovao od 1925. do 1961. godine, a srušen je 1970. godine. Irska javnost bila je užasnuta 2017., kada je upravo ondje pronađeno i identificirano 796 tijela djece od novorođenčadi do tri godine, bačenih u kanalizaciju. Stopa smrtnosti djece u takvim institucijama bila je znatno viša nego u širem irskom društvu zbog bolesti poput ospica, meningitisa, upale pluća, tuberkuloze i bronhitisa, no nije utvrđen razlog visoke stope bolesti, izvijestio je tada dnevnik.hr.

Druga polovica 20. stoljeća obilježena je brojnim referendumima i amandmanima uglavnom usmjerenima potpunoj zabrani pobačaja u Irskoj, ali i onemogućavanju odlaska u inozemstvo, u kojem je bilo moguće prekinuti trudnoću, i ograničavanju protoka informacija o takvom postupku.

Osmi amandman štiti pravo na život nerođenog djeteta

Na referendumu 1983. godine 66,9 posto građana glasalo je za uvođenje u Ustav članka 40.3.3, poznatijeg i kao Osmi amandman, kojim država priznaje pravo na život nerođenog djeteta i jamči da će kroz svoje zakone poštovati i koliko je to moguće braniti to pravo. Iste godine javnost saznaje za slučaj Sheile Rodgers, trudnice koju su liječnici odbili liječiti od raka od kojeg je bolovala kako ne bi naštetili nerođenom djetetu. Ona je umrla dva dana nakon poroda, pri kojem je umrlo i njezino dijete.

Osmi amandman značio je zabranu pobačaja bez iznimke, no 1992. dogodila se prekretnica nakon tzv. slučaja X. Unatoč mnogim nastojanjima pravnog sustava da ne dođe do prekida trudnoće, Vrhovni sud je omogućio odlazak silovane 13-godišnje djevojčice na pobačaj u Englesku jer je bila suicidalna. Uslijedio je i novi referendum na kojemu su prihvaćeni amandmani koji su jamčili slobodu putovanja u druge države radi obavljanja pobačaja i dostupnost informacija vezanih za uslugu pobačaja u inozemstvu.

Godine 2002. proveden je još jedan referendum na kojem je odbijen prijedlog da se dopusti pobačaj ako je ugrožen život majke, ali ne i u slučaju rizika od samoubojstva.

Europski sud za ljudska prava 2005. godine u svojoj presudi u slučaju A, B i C protiv Irske kazao je kako je Irska prekršila nekoliko odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima jer nije omogućila ženama koje su podnijele tužbu da ustanove imaju li pravo na legalan pobačaj pod irskim zakonom, zbog čega su bile primorane napraviti to u inozemstvu.

Smrt Savite Halappanavar 2012. godine označila je početak promjena u irskom zakonodavstvu. Indijka je molila za pobačaj nakon spontanog prekida trudnoće u 17. tjednu. Liječnici su to odbili jer na samom početku komplikacija nisu procijenili da je njezin život u opasnosti, a zbog neadekvatne dijagnoze njezina stanja razvila se sepsa zbog koje je naposljetku umrla. Godinu kasnije usvojen je akt kojim je omogućen pobačaj u slučaju da postoji rizik od smrti majke zbog ugroženog zdravlja ili samoubojstva.

Slučaj Amande Mellet, koja je nosila plod s utvrđenim Edwardsovim sindromom (smrtonosno stanje) i na pobačaj morala otići izvan države, ponovno je potaknuo UN da reagira. Odbor za ljudska prava presudio je da irski zakon krši UN-ovu Međunarodnu konvenciju o civilnim i političkim pravima, zbog čega je Irska morala platiti 30.000 eura kao kompenzaciju Mellet, a poznate su i druge priče u toj zemlji o teškoćama prilikom prekida trudnoće žena čiji su fetusi imali teške abnormalnosti.

Prošle godine The Daily Mail je izvijestio o djevojci koja je zbog suicidalnih misli tražila pobačaj, a odvedena je u psihijatrijsku bolnicu zbog obrazloženja njezina liječnika kako za to postoji odgovarajući tretman te da 'pobačaj nije rješenje za njezine probleme'. Drugi doktor je opovrgnuo potrebu za psihijatrijskim liječenjem, nakon čega je djevojka otpuštena iz te ustanove.

'Nakon tjedana i mjeseci političkih debata o ovoj temi Irci će dobiti priliku iskazati svoje mišljenje', izjavio je irski ministar zdravstva Simon Harris uoči referenduma koji će se održati tri mjeseca prije planiranog posjeta pape Franje, ujedno prvog posjeta jednog pape Irskoj u 40 godina.

Irski premijer Leo Varadkar izjavio kako će podržati povlačenje trenutne zabrane pobačaja, pojasnivši kako je 'najtužnije i najusamljenije putovanje irskih žena koje odlaze u strane zemlje kako bi okončale svoju trudnoću. To se ne mora događati', prenio je Sky News uz rezultate posljednje ankete koja pokazuje da će 56 posto građana glasati za ukidanje zabrane pobačaja, 26 posto je protiv, a 18 posto se nije htjelo izjasniti, pri čemu je većina mladih glasača za promjenu postojećeg zakona, dok su glasači stariji od 65 godina protiv.