Dok mještani zagrebačkog Jakuševca, riječkog Halublja i okolice Varaždina vode bitku s lokalnim vlastima jer od smeća ne mogu disati, Švedskoj je smeće potrebno za proizvodnju struje i toplinske energije, pa su ga čak počeli uvoziti od susjednih zemalja. Treba li i Hrvatskoj takav sustav? Ako se pita donedavnu ministricu zaštite okoliša Mirelu Holy, odgovor je 'ne'.

'To što se dogodilo Švedskoj ne bi nam trebao biti primjer i uzor kojem bismo trebali težiti jer se tu pokazuje loše planiranje. Naime, Šveđani su gradili predimenzionirana, odnosno, prekapacitirana postrojenja za termičku obradu otpada', pojašnjava Holy dodavši da je takav sustav preskup čak i za Švedsku. Podsjeća da Hrvatska ima slična iskustva sa zagrebačkim pročistačem voda.

'To je također prekapacitirani projekt zbog kojeg sada imamo problema jer je ugovor s privatnim partnerom nepovoljan za Grad Zagreb', istaknula je Holy.

Bivša ministrica vanjskih i europskih poslova jedna je od onih koji se zalažu da se u Hrvatskoj uspostavi tržišni sustav gospodarenja otpadom, što bi sigurno dalo vjetar u leđa gospodarstvenicima. Primjerice, trgovački lanci robu kojoj je istekao rok zbrinjavaju na deponij i to moraju platiti. Kad bi se uveo sustav organiziranog prikupljanja otpada, situacija bi bila drugačija, kaže profesor s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, Davor Kralik.

'Taj trgovački lanac bio bi sretan kad bi dao tu robu, odnosno dao meni da je zbrinem, a da ne plaća troškove. Njima je to zarada. Sve je pitanje ponude i potražnje', kaže Kralik.

Izraženo u brojkama, to izgleda ovako - od jedne tone otpada može se dobiti oko 2.000 kilowat sati električne energije. U Hrvatskoj se 20 posto potrošene energije uvozi, a cilj je do 2020. godine opskrbljivati se iz vlastitih izvora. Siniša Drčec iz Sarvaša je to već počeo, ali ne s otpadom. Na kuću je instalirao fotonaponske ćelije.

'Prvo sam htio napraviti za svoje kućanstvo da bih imao kućanstvo neovisno o bilo kakvim energentima, a onda se prošle godine pojavila mogućnost da se ta električna energija može prodavati državi. To je bila dodatna investicija od šest tisuća eura. Imam ugovor na 12 godina, a od države imam poticaj za svaki proizvedeni kilowat. Za pet i pol godina se isplati investicija, a sve ostalo je čista dobit', rekao je Drčec.

Takva investicija stoji najmanje 30 tisuća eura. Velik je to novac, kaže Drčec, ali vrijedi svake lipe. Prepoznali su to i njegovi susjedi, koji su se također okrenuli samostalnoj proizvodnji struje. U svakom slučaju, isplati se.

'Kada se jednom sastavi, miran si dok si živ. Saniraš kada se koji panel pokvari, a garancija je 25 godina na materijal', istaknuo je Drčec.