Za vrijeme primopredaje Krizantemina prijestolja prošle srijede novi japanski vladar Naruhito preuzeo je od svoga oca, dan ranije abdiciranog cara Akihita, simbole vlasti - mač, dragulj i državne pečate. Uz neke druge razloge, ceremonija u carskoj palači povijesna je i zbog jednog detalja: prvi put na njoj je bila prisutna jedna žena. Satsuki Katayama, jedina žena u kabinetu premijera Shinza Abea, Naruhitovu je ustoličenju svjedočila u ime vlade.

Ali prema protokolu starom više od dvije tisuće godina ceremoniji nije smjela nazočiti nova carica Masako, 26 godina Naruhitova supruga. Doduše, taj običaj ni danas u nekim europskim zemljama nije novost. Supruga novog veleposlanika u Austriji ne smije prisustvovati njegovoj predaji vjerodajnica austrijskom predsjedniku, premda se ceremonija održava u bivšim privatnim odajama energične austrougarske carice Marije Terezije u Hofburgu.

No kada je riječ o ulozi supruge velikodostojnika u javnom životu, tu prestaje svaka sličnost između Japana i Austrije, pa je ovaj detalj još jedna ilustracija inferiornog statusa ženskih članova japanske carske obitelji i izazova koji očekuju današnju caricu ako želi mijenjati odnose u tom tradicionalnom društvu.

'Bila je lijepa, ali kada je progovorila, obasjale su me munje', znao bi se Naruhito prisjetiti ushita pri prvom susretu sa svojom cesaricom. Mada ljepuškasta, Masako Owada te je 1986. budućeg supruga očito oborila s nogu iznimnim obrazovanjem i inteligencijom.

Dobar dio djetinjstva i mladosti danas 56-godišnja carica provela je u Rusiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Ekonomiju je diplomirala na Harvardu, pravo na Tokijskom sveučilištu, na Oxfordu je studirala međunarodne odnose, govori pet jezika, a kada je upoznala carevića, djevojci iz ugledne diplomatske obitelji smiješila se uspješna karijera, i to u doba u kojem se u japanskom ministarstvu vanjskih poslova diplomatkinja nije mogla naći ni svijećom.

Na udaju za budućeg cara pristala je nakon treće prosidbe jer se bojala života u izoliranom zlatnom kavezu japanskog dvora. Kada je pristala na to, teško se sudarala s rigoroznim pravilima carskog protokola, pa su mediji danima i tjednima raspravljali o tome kako se na konferenciji za tisak nakon vjenčanja 1993. usudila govoriti nekoliko sekundi duže od supruga. Godinama je bila pod pritiskom da rođenjem sina osigura kontinuitet dinastije stare dvije i pol tisuće godina, a kada je na svijet došla kći Aiko, opet se žučno raspravljalo o promjeni zakona koji bi ženskom potomku dopustio preuzimanje prijestolja te je mučnu priču okončao mlađi Naruhitov brat Akishino, kada mu se nakon dvije kćeri konačno rodilo muško.

Pritisak je bio toliki da se tadašnja princeza povukla iz javnosti, a Carski dvor obznanio da se od 2004. liječi od tzv. poremećaja prilagodbe, mentalne bolesti vezane uz stanje stalnog stresa.

Razne ankete pokazuju da mnoge Japanke suosjećaju s caricom koja se teško prilagođava životu bez prava na intimu i pametnija je nego što se to od nje očekuje, gledajući u njoj sebe same, prisiljene na biranje između obitelji i karijere.

Ali birati obitelj u društvu u kojemu caruje kult rada ne znači imati obiteljski život. Muž na radnom mjestu provodi do 12 sati dnevno. U korporativnoj kulturi od njega se također očekuje druženje s kolegama izvan radnog vremena, čak tijekom vikenda i praznika, što znači da mu je obiteljski dom samo spavaonica, a odgoj djece isključivo ženina briga.

Paradoksalno je to da visokorazvijeno društvo koje ženu još uvijek radije vidi kao domaćicu i majku ima jednu od najnižih stopa nataliteta na svijetu, zbog čega pati od kroničnog nedostatka radne snage, a istodobno strogo ograničava njezin uvoz i priljev imigranata. Premijer Shinzo Abe vidi izlaz u zapošljavanju žena, ohrabrujući ih na to od prvog dana dolaska na vlast 2012. godine. Situacija u korist žena stoga se mijenja: dok se osamdesetih godina visoko obrazovalo njih 10 do 12 posto (muškaraca od 35 do 40 posto), 2000. do 30 posto, danas se fakultetski obrazuje 50 posto Japanki. Premijer se može pohvaliti time da se stopa sudjelovanja ženske radne snage u Japanu povećala iznad one u Sjedinjenim Državama, ali trećina ih radi samo skraćeno radno vrijeme ili na određeno, dok je trećina suviše kvalificirana za posao koji obavlja.

Unatoč velikim riječima, u rekonstrukciji svog kabineta u listopadu prošle godine premijer je našao samo jedno ministarsko mjesto za ženu, među članovima Donjeg doma japanskog parlamenta tek je svaki deseti žena, a u Gornjem domu svaki peti. Na vodećim položajima u tvrtkama samo je 10 posto žena. Štoviše, prema indeksu rodne jednakosti Svjetskog ekonomskog foruma, Japan se na listi 140 zemalja nalazi na dalekom 110. mjestu, iza Mauriciusa i Belizea.

Zemlja sa svega 2,5 posto nezaposlenih i uslijed dramatičnog smanjenja radno sposobnog stanovništva od 15 do 64 godine naprosto je primorana koristiti žensku radnu snagu, pa mnogi računaju s time da će se u novoj eri Reiwa ili Savršeni sklad, kako je nazvano vrijeme vladavine novog cara, u sljedeća dva desetljeća situacija ozbiljno mijenjati u žensku korist. Na tokijskom Ženskom sveučilištu Showa računaju da će se u tom razdoblju na menadžerskim poslovima zaposliti barem dvostruko više žena. Najveći servis za rentiranje dadilja u zemlji Poppins, s 200 cjelodnevnih jaslica i vrtića diljem zemlje, računa da će u narednom razdoblju najbrže rastući biznis biti onaj s uslugama čuvanja i odgoja djece.

Hoće li na te promjene svojim aktivnostima utjecati i carica?

Na posljednjem redovnom polugodišnjem prijemu za javne ličnosti, političku elitu i strane diplomate u vrtu tokijske carske palače Akasaka, Masako se duže od svih članova carske obitelji zadržala u ljubaznom razgovoru s gostima. Bilo je to prvi put u 15 godina da ona nije prva od carskih domaćina napustila društvo, što su mediji protumačili kao znak da je 'bezvoljna princeza' spremna za novu dužnost.

Koliko će uspjeti u tome, ne zna se, pa unatoč simpatijama ženskog dijela japanske populacije, dobar dio javnosti, umjesto Masako, kao vjesnicu 'ženskog proljeća' prije vidi Yuriko Koike, 66-godišnju guvernerku Tokija koja bi sljedeće 2020. na tom položaju trebala u svom gradu dočekati Olimpijske igre.