Kako su se promijenile hrvatske političke prilike! Devedesetih godina hrvatska je politika bila u čvrstom zagrljaju stranaka, koje su se samostalno ili u koalicijskim blokovima sučeljavale oko velikih ideoloških i državotvornih pitanja. Franjo Tuđman zasigurno nije bio dobar demokrat, politički mu je stil bio autoritaran, a retorika nacionalistička, ali nije bio nimalo populist. Prezirao je vox populi i nikad se nije ulagivao običnom puku, nego je, poput strogog oca, korio, docirao, propisivao i tvrdoglavo prkosio narodnim sentimentima – primjerice, kad je uporno odbijao vratiti ime Dinamu.

Predsjednički izbori 2000. označili su prvi pomak ka populističkoj politici: pobijedio je Mesić kao kandidat slabijeg stranačkog bloka, koji je znao dobro iskoristi cijeli spektar populističkih poruka, od podilaženja socijalnom resantimanu gubitnika tranzicije i mobilizacije predrasuda protiv 'Hercegovaca' kao simbola tajkunizacije, do oslanjanja na dopadljivu ulogu 'građanina-predsjednika' koji će imati sluha za obične građane.

Na predsjedničkim izborima 2005. doživjeli smo još veći pomak prema populističkom obrascu politike. Mesić je – silom ustava, ali i vlastitog političkog stila – nastupao kao nestranački kandidat, no ipak ga je podržavalo više stranaka, uključujući i najjači opozicijski SDP. Protivnica mu je bila disciplinirana stranačka vojnikinja, Jadranka Kosor, koja je takvim stranački omeđenim nastupom jedva ušla u drugi izborni krug. Protestne glasove pokupio je Boris Mikšić, politički autsajder čiji je veliki uspjeh u prvom krugu izbora pokazao koliko je narastao potencijal razočaranih građana koje privlače populističke parole.

Posljednji iskorak populizma omogućili su ovogodišnji lokalni izbori, na kojima su mnogi neovisni kandidati za gradonačelničke funkcije ostvarili odlične rezultate. Simbol tih političkih poduzetnika je novi splitski gradonačelnik Kerum. No i Bandić već odavno u stvarnosti ne funkcionira kao član SDP-a, nego kao neovisni politički lider koji samostalno pobjeđuje na izborima te akumulira i koristi moć po vlastitim preferencijama.

Predstojeći predsjednički izbori prilika su da se populistički model politike dokaže na nacionalnoj razini. Pobijedi li Bandić, značit će to ozbiljnu krizu stranačke politike. Pokazalo bi se da dvije najjače hrvatske stranke, koje zajedno imaju četiri petine mjesta u Saboru, nisu u stanju ponuditi kandidata koji može osvojiti predsjednički mandat. Bandiću bi to, pak, omogućilo da svoj provjereni politički model ostvari u širem, nacionalnom kontekstu. Iako su se pomaci prema populističkoj politici, kao što smo vidjeli, mogli zamijetiti kod mnogih političara u proteklih deset godina, nedvojbeno je da je upravo Milan Bandić najdosljednije razvio i, naposljetku, na vlasti iskušao taj model politike.

ŠTO JE SPORNO U POPULIZMU?

Nije li to, reći će neki, legitiman oblik demokratske politike, ne bira li populističkog vođu demokratska većina? Medijski komentatori uglavnom ne odgovaraju na to pitanje, nego Bandića optužuju za nepotizam, korupciju i kriminal. No to su tek sekundarne posljedice populističke prakse. Sporan je sam politički model, a ne tek njegove koruptivne posljedice.

Evo u čemu je bit populističke politike:

1.Potpuno razdvajanje političke retorike i političke prakse. Svaka politika više obećava no što ostvaruje. No tu je riječ o nečem drugom: populisti su na riječima prijatelji naroda i zaštitnici 'malog čovjeka'. U praksi, međutim, služe isključivo partikularnim interesima i, dakako, akumulaciji osobne moći.

2.Krajnja sadržajna neodređenost. Zbog površne retorike populisti se ne obvezuju ni na kakve programske sadržaje. Govore ono što je ugodno pučkom uhu – recimo, da će slušati želje običnih ljudi i štititi radnike.

3.Simplificirane poruke, radikalno pojednostavljenje stvarnosti. Komplicirani stvarni problemi svode se, u pravilu, na jednostavne dihotomije – recimo, suprotnost nekompetentnih stranačkih vođa i naroda – dok se populistički lider nudi kao branitelj razočaranih i ugnjetavanih. U ovom se obilježju krije i znatan autoritaran potencijal: negativne se narodne emocije uvijek mogu usmjeriti prema nekoj marginalnoj skupini.

4.Personalizacija vlasti, oslonac na osobnu lojalnost sljedbenika i pomagača, koji politički ovise o vođi. Odatle slijedi i potpuni prezir za političke institucije i demokratske procedure.

5.Potpuna koncentracija moći, politički lider o svemu osobno odlučuje. Ne čudi da Bandić radi šesnaest sati na dan: kako bi inače kontrolirao kapilarne tokove moći?

6.Pogodovanje partikularnim interesima, stvaranje klijentelističkih mreža koje bujaju pod političkim pokroviteljstvom i koje će, po potrebi, uzvratiti uslugu svom pokrovitelju. Ta se stvarna politika kamuflira popularnim mjerama koje će običnom puku ponuditi sitne pogodnosti.

Treba li nas, dakle, brinuti uspon populističke politike? Treba. Koliko god su birači zasićeni strankama i razočarani bahatošću stranačkih političkih elita, valja znati da je populistički model duboko antidemokratski i autoritaran, iako se poziva na volju puka i prividno nastoji ugoditi malom čovjeku. I najvažnije: populizam uopće ne može izliječiti deficite predstavničkih institucija i stranaka niti uopće može riješiti neke probleme.

Na kraju, valja reći da je mnogo uzroka za Bandićev uspon. Nije riječ samo o uspjehu njegove volje i ambicije, nego i o golemim deficitima drugih aktera. Prije svega, odgovorne su velike političke stranke, čija je otuđenost od građana stvorila pretpostavke za uspjeh populističkog vođe. Posebna odgovornost pada na vodstvo SDP-a i njegove čelnike, nekad Ivicu Račana, a danas Zorana Milanovića, koji nisu smogli snage za raskid s Bandićem, niti su uopće bili u stanju reći što ne valja u tom obrascu politike.

Odgovorni su i mediji koji su bagatelizirali njegovu vladavinu i podržavali njegov samoreklamerski imidž 'neumornog radnika', koji, eto, 'radi k'o konj'. Njegovu usponu su pridonijeli i svi intelektualci i analitičari (tu ubrajam i sebe) koji nisu pravovremeno upozorili na fenomen Bandić niti su ukazali na njegove opasne implikacije.

Predstavnička demokracija doista je sustav u kojem većina odlučuje o tome kakvim će vođama dati vlast. To uključuje i šansu populističkih lidera da se natječu na izborima i eventualno osvoje vlast. No demokracija također znači i slobodu da se građanima otvoreno pokažu sve posljedice njihova izbora.