'Ne znam se izrazit, pa lijepim i lijepim… pa izgradim po svijeta od lažnih etiketa', pjevaju Remi i tuzlanska reperica Sassja u pjesmi 'Etikete'.

Antagonistički narativ 'mi-oni' standardna je pojava u politici, samo se mijenja predmet u odnosu na koji je netko 'naš', a netko drugi 'njihov'. Iz zapadne perspektive, kao 'zajednički neprijatelj' od početka rata u Ukrajini označen je Vladimir Putin, pa se i u većini medija u posljednje vrijeme mnogi izbori - od Rumunjske do Moldavije – polariziraju i uokviruju kao borba između proputinovskog i prozapadnog (našeg) kandidata.

Posljednji na tapetu kada se radi o etiketiranju našao se hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

'Proruski kandidat', 'hrvatski Trump', pa i 'ultranacionalistički populist', što je naknadno brže-bolje presvučeno u manje specifičnu i blažu verziju 'populist' - sve to su etikete koje je utjecajni briselski medij Politico, čija uređivačka politika podosta zrcali stavove Europske komisije, prišio Milanoviću tijekom ovih predsjedničkih izbora. On je, kažu, kritičar EU-a i NATO-a s antizapadnjačkim stavovima.

Borba 'populista i znanstvenika'

Na taj val ubrzo su zajahali i mnogi drugi zapadni mediji i agencije. Agencija France Presse nedjeljne izbore 'frejma' kao borbu 'populista i znanstvenika'. I u drugim zapadnim medijima koji su negativno intonirano predstavili Milanovića izostala je etiketa protukandidata. Da ne kažemo da nitko, primjerice, ne spominje 'susrete četvrte vrste' Dragana Primorca s Ben-Gvirom, kad već govorimo jezikom etiketa.

Neki ukrajinski mediji, poput Kyiv Independenta, Milanovića su nakon izborne pobjede nazvali 'prijateljem Rusije' dok sami Rusi, primjerice ruska agencija RIA Novosti, ističu da je osudio njihovu 'specijalnu vojnu operaciju', ali i zapadne sankcije Rusiji.

Uhvatili smo se za Milanoviću prišivenu etiketu populista i porazgovarali s politologom Bartulom Vuksan-Ćusom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, a koji je trenutačno na doktoratu u Barceloni i bavi se populizmom.

Je li Milanović populist, kao što pišu zapadni mediji i što taj pojam zapravo podrazumijeva?

Koliko se moglo vidjeti, kad se Milanovića zove populistom, to se čini bez daljnjeg objašnjavanja što to zapravo znači. Oni koji su to pak pokušali opisati najčešće kao populističku vide strategiju po kojoj se Milanović pozicionira kao zaštitnik 'hrvatskih ljudi' naspram otimačke elite, pri čemu koristi osebujan komunikacijski stil temeljen na idiolektu kojim istovremeno jasno izražava ono što narod misli, ali je i dovoljno stilski urešen da odudara od ostalih.

Međutim tu postoje dva problema.

Prvo, populizam ne podrazumijeva samo uokvirivanje politike u sukobu naroda i elite, već implicira i homogenost naroda koji ima jedinstvenu, odnosno nedjeljivu volju. Kad je želio mjesto premijera na izborima prošle godine, Milanović je istakao tu figuraciju kao onu koja može svesti ideološki različite stavove međusobno drugačijih biračkih tijela na najmanji zajednički nazivnik, što implicira da volja naroda nije jedinstven izraz homogenosti, nego je, nasuprot tome, pluralna i gibljiva. Na tom pragu može se tumačiti i njegova nedavna izjava da nitko nema podršku od 75 posto birača koji su izašli na izbore jer je zapravo riječ o sinergiji različitih nezadovoljnih skupina, a ne o izrazu a priori zadane narodne homogenosti.

Drugo se tiče Milanovićeva komunikacijskog stila, a koji se na temelju telling it like it is svađalaštva i zapaljivosti tumači kao narodski i istinit. Pamte se 'plameni jazavac' i slične sintagme, ali se u takvim prikazima redovito preskaču drugi elementi tipični za njegov diskurs.

Možete li dati primjer tih drugih elemenata?

Primjerice, kada se usred debate odluči na književnu digresiju o Lavu Miškinu i kralju Klaudiju ili kada spominje album The Clasha - to nisu reference koje bismo prvenstveno opisali kao narodske. Usto, nerijetko mora naknadno objašnjavati svoje jezične figure, a nešto što je zdravorazumsko ne traži eksplanatorne epiloge. Milanovićeva retorika, kako je to primijetio Miljenko Jergović, zrači načitanošću i obrazovanjem, što je daleko od simplističkih rečenica na koje su nas navikli populisti. Štoviše, tijekom sučeljavanja znao se i podrugljivo osvrnuti na stil pisanja njegova protukandidata, a mislim da ne znamo puno populista kojima je kvaliteta sintakse osobito važna.

Što je onda Milanović?

S obzirom na to kakav je imao rezultat, jasno je da je za njega glasalo biračko tijelo različitih stranki. To kod Milanovića funkcionira jer je kreirao ideološki set koji kombinira elemente međusobno drugačijih političkih identiteta, a koje njegova retorika na specifičan način približava građanima, dok kontraštvo HDZ-u taj skup faktora drži na labavom, ali postojanom okupu.

Dakle riječ je o nekakvoj eklektičnoj autentičnosti kojom je stvoren izrazito popularan politički identitet, a koji, povijesno gledano, spaja različite tradicije. Na simboličkoj razini, simbol tog identiteta je 1971. godina, odnosno Hrvatsko proljeće kao prototip političkog hrvatstva, kako je već primijetio Marko Kostanić, a čime se antifašistička tradicija miri s liberalnim nacionalizmom.

Milanović će time privući one s etabliranim lijevim identitetom u Hrvatskoj, jer ipak je riječ o političaru koji dolazi iz SDP-a kao izraza tog identiteta, ali i one s etabliranim desnim identitetom, jer tako je postavljeno političko hrvatstvo blisko tuđmanizmu, pri čemu je razlika u tome da Milanović ne ostavlja prostor relativizaciji ustaštva, a Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe u tome nije uspjela.

U 2025. taj se identitet izražava kao lijevi suverenizam, odnosno kao ideja o političkom hrvatstvu koje mora biti oprezno i proračunato te staviti sebe na prvo mjesto, ali istovremeno ne regresivno i ekskluzivno. To je na neki način dovelo do onoga što je Marko Vučetić nazvao situacijom u kojoj svatko vidi svog Milanovića - ljevičari nominalno lijevog, sekularnog i suštinski odanog demokraciji, desničari Milanovića 2.0., a kojem i jedni i drugi znaju mane, ali će na koncu posegnuti za 'da, ali...''

Što nam govori konkretno ovaj antagonistički i ('promašeni' narativ) o Milanoviću u zapadnim medijima?

Čini se da je i Milanovića dohvatio populistički hype, odnosno žrvanj akademsko-medijske proizvodnje diskursa o populizmu u sklopu kojega se fenomen nejasno tretira i pretjerano koristi, postajući sve i ništa. The Guardian prednjači u tome pa se tako cijelu plejadu stranaka i kandidata s ekstremne desnice u naslovima dominantno opisuje samo kao populiste. Mnogi od njih to i jesu, ali njihov populizam ne čini jezgru njihove ideologije i najčešće je način pakiranja stvari, no ne i stvar sama.

Možete li dati neki primjer tog populističkog hypea u Hrvatskoj?

Isti mehanizam mogao se primijetiti i u Hrvatskoj kada je Miro Bulj najavio kandidaturu za predsjednika države. Onda se izvještavalo prvenstveno o njegovu populizmu dok je sadržaj famoznih pet referenduma bio jasno nativistički, s ponešto protekcionizma, i tek uokviren u antagonizmu naroda i elite. Naprosto, ako netko želi slati vojsku na granice te propituje prava manjina i vidi opasnost u rodnoj ideologiji, takvom akteru populizam ne bi trebao biti prva opisna kategorija. Stoga se u takvoj praksi pojave i fenomeni opisuju supstantivno pogrešno - populizam poprima obilježja onoga što uokviruje, a ono uokvireno (stvarni ideološki sadržaj) izmiče fokusu i ostaje neimenovano, a time i bitno manje tematizirano.

S tim da je kod Milanovića stvar nešto drugačija jer on ne spada u desne ili krajnje desne političare koji su ujedno i populisti, iako su se i takve klasifikacije mogle čuti. Opisivanje njega kao populista više je rezultat nedostatka boljeg označitelja, do čega dolazi uslijed efekta ideološke eklektičnosti.

Međutim eklektičnost, a za neke nekonzistentnost ili nekoherentnost, nisu istoznačnica za populizam. Istovremeno, iako tu eklektičnost na okupu drži tanka opna zajedničkog antielitizma, to i dalje ne može biti kriterijem populizma jer je to samo jedan od njegovih elemenata, uz neke već prethodno naznačene. Ako pak prihvatimo to da je samo antielitizam dovoljan za populizam, onda su gotovo sve opozicijske stranke populističke.