Nosači zrakoplova simbol su snage američke mornarice. Kolosi iz klase Nimitz dugi su preko 300 metara te imaju posadu koja broji više od 5000 mornara. Njihova primarna uloga je projiciranje vojne moći gdje god da su potrebni, a u tu svrhu na svojim palubama nose impresivnu zbirku zrakoplova. No, uz sve svoje tehnološke mogućnosti, jedno od najčešće postavljanih pitanja je: Može li američki nosač zrakoplova biti potopljen?
Odgovor na to pitanje leži u složenoj strukturi, inovativnom dizajnu i izvanrednoj obuci mornaričkog osoblja, a oni zajedno stvaraju gotovo nepotopive brodove. Američki nosači zrakoplova nisu samo plutajuće zračne baze; oni su izgrađeni kao tvrđave na vodi, sposobne izdržati najžešće napade.
Dizajnirani da prežive
Nosači zrakoplova projektirani su s jednim ciljem na umu: da prežive. Ova sposobnost preživljavanja počinje njihovim temeljnim dizajnom. Trupovi nosača izgrađeni su od debelog čelika, što ih čini izuzetno otpornima na oštećenja. No nije samo debljina čelika ono što ih čini izdržljivima. Unutrašnjost brodova podijeljena je na stotine vodonepropusnih odjeljaka, što znači da, čak i ako dio broda bude poplavljen, voda se neće proširiti na druge dijelove. Ovaj dizajn omogućava brodu da ostane na površini čak i nakon ozbiljnih oštećenja.
Dodatno, ovi su brodovi zaštićeni cijelim prstenom obrambenih sustava. Svaki je nosač dio Carrier Strike Group (CSG), a ona uključuje razarače, krstarice i podmornice. Ovi brodovi pružaju zaštitu nosaču koristeći napredne sustave kao što je AEGIS, koji može pratiti i uništavati više ciljeva istovremeno. Sustavi za blisku obranu (CIWS) pružaju dodatni sloj zaštite uništavajući prijetnje koje uspiju proći kroz prvu liniju obrane, piše National Interest.
Zračne snage u službi obrane
Središnja točka svakog nosača njegove su zračne snage - Carrier Air Wing. Čine ih više od 40 jurišnih lovaca, kao i brojni potporni zrakoplovi koji patroliraju nebom nad brodom i okolinom pružajući obranu stotinama kilometara u svim smjerovima. Svaki zrakoplov ima svoju ulogu, bilo da je riječ o izviđanju, presretanju neprijateljskih letjelica ili pružanju podrške napadima na neprijateljske ciljeve. S ovakvim zračnim 'pokrivačem' nosač zrakoplova nije samo zaštićen, već i sposoban za projiciranje sile daleko izvan vidljivog horizonta.
Jedna od ključnih karakteristika koja nosače zrakoplova čini gotovo nepotopivima sposobnost je njihove posade da brzo reagira u slučaju oštećenja. Američka mornarica pridaje veliku važnost obuci u kontroli oštećenja, vještini koju uče svi članovi posade. Kada brod pretrpi oštećenje, timovi za kontrolu oštećenja odmah reagiraju, zatvarajući vodonepropusne odjeljke, gaseći požare i sanirajući poplave. Ova obuka omogućila je brodovima da prežive incidente koji bi inače doveli do njihova potonuća.
Jedan od najupečatljivijih primjera uspješne kontrole oštećenja dogodio se 1988. godine, kada je fregata Samuel B. Roberts naletjela na minu u Perzijskom zaljevu. Unatoč teškim oštećenjima, uključujući napuknutu kobilicu, posada je uspjela zadržati brod na površini i izvući ga iz minskog polja. Sličan incident dogodio se 2017. godine, kada je USS Fitzgerald, razarač klase Arleigh Burke, pretrpio sudar s kontejnerskim brodom. Posada je 16 sati neprekidno radila na sprječavanju potonuća.
Testiranje granica: Slučaj nosača USS America
Možda najzanimljiviji dokaz izdržljivosti američkih nosača zrakoplova dolazi iz 2005. godine, kada je bivši nosač zrakoplova USS America korišten kao platforma za testiranje. Nakon povlačenja iz aktivne službe odvučen je na otvoreno more te izložen gotovo četverotjednim testovima. Njihov cilj bilo je prikupljanje ključnih informacija za dizajn nove generacije nosača zrakoplova, klase Ford.
Unatoč intenzivnim eksplozijama, USS America je ostala na površini. Potonula je tek kada je posebni tim za demoliranje stupio na nju da je namjerno potopi. Ova testiranja pokazala su koliko su ovi brodovi izdržljivi, čak i nakon desetljeća službe.