Tomislav Karamarko požalio se da je na bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju pokrenuta haranga. No iz perspektive građana, haranga uopće nije bila loša, dapače. Da su u Hrvatskoj mediji i građani češće dizali harange, a manje tolerirali nepodopštine, sitne i krupne lopovluke svojih izabranih vlastodržaca, gdje bi nam bio kraj
Nema sumnje da je afera Crnoja štetna za Hrvatsku, za Vladu premijera Tihomira Oreškovića, a i za HDZ, ali u ovom slučaju postoji i - ali!
Možda vam je procedura smjene Mije Crnoje izgledala kao nedopustivo oklijevanje Tihomira Oreškovića. Možda su vam dva dana live rasprave o ostavci zakrilila jednu bitnu činjenicu koja je zapravo vrlo pozitivna.
Naime, u Hrvatskoj je neobično da se uopće raspravljalo o ostavci ministra zbog prekršajne odgovornosti teške nekoliko tisuća kuna (svakako manje od 20.000 jer bi onda bila kaznena odgovornost). To do sada nije bila praksa i mnogi su se ministri ranije za podjednake i veće grijehe izvukli šutnjom i bezobraznim ignoriranjem javnosti.
Recimo, Tihomir Jakovina nikada nije smijenjen zbog podjednako ozbiljnog krimena. Njegova poljoprivredna ljekarna u Bukovlju bila je dužna 150 tisuća kuna. Dio tog duga, oko 13 tisuća kuna, otpadao je na državu i Hrvatske vode kojima je kao ministar bio nadređen.
Jakovina je prekasno prenio upravljačka prava na jedan odvjetnički ured, a onda i prodao svoj udio i namirio dug. Zoran Milanović na sjednici Vlade upozorio ga je na to da mu se ne smiju događati takvi propusti. Pojeo vuk magare.
Kada je sličnu stvar ponudio Crnoja - da namiri dug - nitko ga nije ozbiljno shvatio. I dobro da nije. Bivši ministri Crnoja i Jakovina ni u jednom trenutku nisu bili svjesni svoje političke odgovornosti. Mislili su da ih iz fotelje može iščupati samo pravosudna policija koja bi ih iz Banskih dvora transportirala u zatvor, kao Radimira Čačića.
Uz Milanovićevu kliznu letvicu, za koju su na jedvite jade zapeli Mirela Holy i Slavko Linić, Jakovina je glatko prošao i dovršio mandat. Haranga je bila preslaba, o ostavci se nije ni raspravljalo.
Nije se uopće raspravljalo ni o smjeni ministra Ante Kotromanovića koji se nije ni udostojio nervozno mlatarati papirima da se obrani kao što je to nemušto radio Crnoja pred kamerama.
Popularni je Kotroman nakon primitka suspektnog poklončića naprosto odjezdio na godišnji do Amerike. Nećemo sada preračunavati koliko se kvadrata dječjih vrtića može izgraditi za 28.500 kuna koliko je dobio. Bitno je samo to da se vratio u Hrvatsku, dao high-five premijeru i sve je prošlo bez prigodne harange.
Zato je 'afera daščara' dobar put. U ponedjeljak kasno navečer pojavila se vijest o tome da je Crnoja lažno prijavljen čime je nedvojbeno napravio prekršaj i napravio štetu od nekoliko tisuća kuna. U utorak su se mediji raspisali, iskopali mu još nekoliko dvojbenih situacija, u srijedu se pokrenulo pitanje ostavke, a u četvrtak je Crnoja pod pritiskom odstupio. Dva dana odlučivanja narušila su legitimitet premijera Tihomira Oreškovića, ali ako gledamo realno - sve se zapravo odvilo nestvarno brzo.
Neke stvari ipak treba temeljito odraditi, a to zahtijeva vremena. Mostu i HDZ-u bilo bi možda bolje da su uzeli dodatan rok od 30 dana da pametnije i temeljitije kadroviraju. Onda im se ne bi događalo da uopće razmatraju ljude poput Mije Crnoje koji naprosto nemaju kapacitet biti ministrima.
Onda bi se mogli ugledati i na to kako je kadrovirao Zoran Milanović koji je sastavljajući vladu prije četiri godine dobro znao je gdje je tanak. On je znao da izborom ministara šalje poruku državi.
Milanović je znao da će mu spočitavati to što je rat proveo u Bruxellesu, pa je kritičarima unaprijed začepio usta i nakrcao vladu braniteljima, od Ante Kotromanovića i Predraga Matića, preko Ranka Ostojića i Tihomira Jakovine do Radimira Čačića i Željka Jovanovića. Neki su svoj posao radili bolje, neki gore, ali nitko nije mogao ozbiljno reći da je to vlada dezertera.
HDZ s druge strane nije imao problem s deficitom domoljubnog kadra, ali ima s percepcijom javnosti zbog suđenja stranci za Fimi mediju i druge krimene njezinih članova.
Cijela predizborna strategija temeljila im se na odbijanju ideoloških rasprava o ustašama i partizanima koje je konzultant Alex Braun procijenio korisnim za SDP.
I onda kad je uspio složiti saborsku većinu, HDZ je sve zabrljao. Priča o ekonomiji nestala je začas, a ideološke borbe zbog predstojećih izbora u HDZ-u dostigle su vrhunac kada su novinari objavili da im je materijal oko Crnoje doturen upravo iz HDZ-a.
Mnogo je teorija o tome čiji je Crnoja bio kadar, kakvim kompromisima je iznjedren na tu poziciju. Bez obzira na njih, jasno je da on ni u HDZ-u nije imao jedinstvenu potporu, a očito je da boljeg kompromisnog kandidata nisu ni imali.
Zašto je ministar branitelja uopće morao biti branitelj? Kod SDP-a je to bilo logičan politički potez, ali HDZ si je na tom mjestu mogao priuštiti ministra ekonomista ili ministra socijalnog radnika.
Možda bi takav čovjek bolje odgovorio na problem samoubojstava branitelja, možda bi istražio kako je utrošen namjenski novac od kredita za stambeno zbrinjavanje, pa razni Crnoje ne bi mislili da njime mogu na put oko svijeta?
Unutarstranački dogovor oko Crnoje na tom mjestu teško je kompromitirao Vladu, ali to je samo još jedan u nizu incidenata koji su razmontirali smjer 'ekonomskog domoljublja' HDZ-a koji proklamira Tomislav Karamarko.
Već je nastupni govor nakon imenovanja predsjednika sabora Željka Reinera otvorio lavinu. Čovjek iz stranke koja je obećavala fokus na gospodarstvo i premijera menadžera, najavio je promjenu imena Sabora koje je izazvalo negativne konotacije na pogrešnu stranu u Drugom svjetskom ratu. I to sve, čini se, a da se nije ni s kim konzultirao.
Nadovezali su se i njegovi kolege, sadašnji ministri. Umjesto da govore o Karamarkovoj mantri ekonomiji, počeli su raspravljati o važnijim im promjenama - mijenjanju riječi u imenima ministarstava iz 'sport' u 'šport' te 'zdravlja' u 'zdravstvo'. Ministarstvo branitelja trebalo je tako dobiti dodatak 'hrvatskih', ministarstvu vanjskih poslova ključna je bila promjena termina iz 'regija' u 'Hrvatska i šire', a šlag na torti bila je fiks ideja Mije Crnoje o ridikuloznom registru izdajnika.
Da je iskoristio još 30 dana za promišljanje koje je dobio od predsjednice, Orešković vjerojatno ne bi doživio sramotu koju mu je Crnoja priuštio fiks idejom o izdajnicima, dernekom kod preuzimanja Ministarstva branitelja i aferom oko lažnog prijavljivanja.
Možda će Orešković nešto i naučiti, pa će malo manje vjerovati u prosudbu ljudi koji su mu preporučili suradnike. Jer u ono kratko vrijeme koje mu je bilo na raspolaganju suradnike je morao odobravati kao na trijaži - ja uzimam pregledati ove najvažnije vezane za ekonomiju, a vjerovat ću Karamarku i Petrovu oko ostalih.
Izbor Crnojina nasljednika pokazat će i odnose snaga u HDZ-u, ali možda i otkriti namjerava li Orešković čvršće uzeti uzde u svoje ruke.
Ili će dići ruke od svega?
Vidjet ćemo.