Nije to jedini detalj zbog kojega je Uzinić vrlo popularan ne samo u lokalnim okvirima - već nekoliko godina on demonstrira novu crkvenu paradigmu o spuštanju među ljude, Gradom se šeće u jednostavnoj svećeničkoj odjeći, doveo je u red financije i ugled biskupije teško narušene nekretninskim i kreditnim akrobacijama svog prethodnika, a vrlo je angažiran i u međuvjerskom dijalogu i širenju poruka mira.

Mediji su ga zbog takvog stava samoinicijativno proglasili 'papom Franjom prije pape Franje', što on uporno odbija prihvatiti.

Uz prigodnu božićnu čestitku vjernicima, u razgovoru za tportal biskup Mate Uzinić progovorio je o nizu aktualnih pitanja - od ideoloških podjela u hrvatskom društvu, preko aktualnog grijeha struktura političke kaste, do konkretnih tema poput vjeronauka u školama ili pozdrava 'Za dom spremni'.

Kraj godine i doba Božića tradicionalno su vrijeme za razne inventure i nabrajanja: što je značajno za vjernike i hrvatsko društvo, po vašem mišljenju, učinila Katolička crkva u Hrvatskoj u 2016. godini?

To je opširno pitanje na koje je teško odgovoriti jer Katolička crkva ne uključuje samo nas biskupe, nego i svećenike, posvećene osobe i vjernike, od kojih su mnogi vrlo angažirani i u Crkvi i u svijetu. Vjerujem da je svatko na svojoj razini učinio puno toga. Katolička crkva ima temeljno poslanje slavljenja otajstava vjere i naviještanja evanđelja Isusa Krista. To je vrlo osjetljivo i važno poslanje koje je teško izmjeriti.

Istaknuo bih kako je protekla godina bila na razini opće Crkve izvanredni jubileja milosrđa, što je obilježilo i djelovanje Crkve u Hrvatskoj. Milosrđe je ključni izraz koji opisuje Božji odnos prema nama, ali i ključni izraz koji bi trebao opisati naš odnos prema drugima, osobito onima koji za tim imaju potrebu.

Primjećujete li (pre)veliku podijeljenost u hrvatskom društvu, pogotovo na ideološkoj i svjetonazorskoj osnovi? Je li ona eskalirala zbog ekonomske krize, neriješenih pitanja iz prošlosti ili iz dnevnopolitičkih motiva? Kako je prevladati?

Rekao bih da su uzrok nerazriješena pitanja iz prošlosti koja dnevna politika koristi za svoje potrebe, a da je ekonomska kriza posljedica svega toga. Čini mi se da je situacija malo bolja nego li je bila prethodnih godina, ali je daleko od toga da možemo reći da je dobra, osobito stoga što danas imamo na sceni i neke nove ideologije, koje se navezuju na one stare, a koje cijelu situaciju dodatno kompliciraju.

Prvo što bi trebalo napraviti je to da se političari prestanu dodvoravati biračima i prepucavati na ideološkoj osnovi, jer se to onda prenosi i na cijelo društvo. Dužnost im je stvoriti povoljne uvjete za suočavanje sa svojom prošlošću. Pritom bi bilo važno uklonit revanšizam i osobito ne dopustiti da se, parafrazirat ću Bibliju, grijesi očeva prenose na sinove, odnosno da se za zločine pojedinaca, kojima trebamo utvrditi razmjere kako se ne bi i dalje stvarali mitovi koji su hrana ideologijama, ne optužuju cijeli narodi.

Uspijemo li dostići nacionalni konsenzus o svim bitnim pitanjima oko kojih se trenutačno ne možemo složiti nego nas dijele, lako ćemo mi prevladati ekonomsku krizu. 

Kakva je uloga Crkve u tome? Čuju se prigovori da u mnogim slučajevima ona djeluje više kao politička stranka, nego kao vjerska institucija okrenuta duhovnosti i socijalnoj dobrobiti vjernika. Gdje je granica između angažmana u ta dva područja?

Crkva ima veoma važnu ulogu u tome, osobito sa svojim temeljnim poslanjem, a to je evangelizacijsko poslanje. Vjerujem da su prigovori više zasnovani na pojedinačnim ispadima, nego li na stvarnom stanju stvari. Crkva puno čini na izgradnji svojih vjernika, ali priznajem da bismo na tom planu mogli činiti i više. Mi bismo trebali prednjačiti u pomirenju i pročišćenju pamćenja.

Poslanje Crkve kao institucije na tom polju je prvenstveno odgojne naravi, pri čemu je od neprocjenjive vrijednosti društveni nauk Katoličke crkve koji daje bitne odrednice za stvaranje boljeg i pravednijeg društva. Vjernici bi s druge strane trebali svojom društvenom angažiranošću, u svom zvanju i zanimanju, dati pečat djelovanju Crkve i na društvenom polju.

Crkva se nema pravo miješati u život političke zajednice, osobito ne na strani neke političke opcije. To je u interesu i Crkve i države. Ali vjernici, koji su istovremeno članovi Crkve i građani, na to imaju itekako pravo. Dapače, to im je i dužnost, u skladu s katoličkim društvenim naukom. Ipak u određenim situacijama, kada je potrebno stati u obranu prava najslabijih i biti savjest društva, i institucionalna Crkva je pozvana reagirati, čemu je najbolji primjer nedavna enciklika pape Franje 'Laudato si' koja se bavi ekološkom problematikom.

Osobno, kakav je vaš stav o korištenju pozdrava 'Za dom spremni' u javnom prostoru, a kakav o korištenju petokrake? Je li moguće pronaći konsenzus kojim bi se zatvorilo ovo pitanje?

Ta je problematika zbog dnevnopolitičkih razloga nepotrebno napuhana. Pozdrav 'Za dom spremni' po sebi nije ni dobar ni loš, ali je povijesno opterećen. No bile su i neke druge riječi, kao na primjer kuna, pa danas više nisu. Slična je povijesna opterećenost i petokrakom. Neki su se pod petokrakom, kao i pod izrazom 'Za dom spremni', borili za slobodu, a drugi su počinili zločin. Zašto stavljamo naglasak na zločin, a ne na slobodu? Mislim da zabrane ni u jednom ni u drugom slučaju nisu rješenje, osobito jer oni koji koriste taj izraz ili nose petokraku danas to najčešće ne čine zbog ideoloških razloga nego zbog svojevrsnog društvenog protesta. Zabrane tome pogoduju.

Nastavno na ovo, biste li služili misu za Antu Pavelića? A za Josipa Broza?

Iza nas je godina milosrđa u kojoj smo osobito razmišljali o Božjem milosrđu prema nama. Bog nikoga ne isključuje. Vrata spasenja koja nam je otvorio u Isusu Kristu svima su otvorena, pa i spomenutom dvojcu. 'Tko sam ja da sudim?' rekao je Papa vezano uz jednu drugu tematiku, ali ona se može primijeniti i na ovaj slučaj. Bog na sve gleda drukčijim očima negoli mi. I mi ćemo jednom imati taj njegov pogled. Zato bih služio misu i za njih dvojicu. Ali ne bih dozvolio da se najavama i promocijom ta misa pretvori u politički događaj. To bi bilo pogrešno.  

Posljednjih godina primjećuje se velik angažman dijela klera na konkretnim području obrazovanja i medicine, pa čak i seksualnosti: otkud tolika fascinacija i što se uopće želi postići? Prihvaća li Crkva činjenicu da je Hrvatska sekularna država, makar s velikim brojem deklariranih vjernika te da čak i dosta praktičnih vjernika ne želi biti svrstano s tvrdokornim konzervativcima ili nacionalistima? Postoje li kod nas vjernici koje bismo ugrubo opisali kao liberalni katolici i što Crkva radi kako ih ne bi izgubila?

Crkva se uvijek bavila tim pitanjima jer su dio njezinog moralnog nauka, a s njim i njezinog poslanja. Nije, dakle, riječ ni o kakvoj fascinaciji, nego o potrebi da se, uz pitanja vjere i druge moralne teme, prouči i ta veoma važna dimenzija ljudskog života. Upoznata sa zadnjim znanstvenim dostignućima, Crkva želi vjernicima, a i svima drugima koji su zainteresirani, dati potrebna usmjerenja za moralno življenje.

Crkva prihvaća činjenicu da je Hrvatska sekularna država – uostalom sekularnosti je zasluga i Katoličke crkve koja je željela i želi imati slobodnu Crkvu u slobodnoj državi i kao takvu je gledamo kao blagoslov i priliku – ali ne prihvaćamo, niti možemo prihvatiti sve izraženiji sekularizam koji Crkvu želi potpuno ukloniti iz javnog života i ponovno nas, kao i u vrijeme komunizma, strpati u crkve i sakristije.

Živimo u demokratskom i pluralnom društvu u kojemu svi, pa i Crkva, a osobito njezini vjernici, imaju pravo na izražavanje svojih stavova. Obrana tih prava, obrana je pluralnog društva i demokracije. U političkom smislu riječi u Crkvi nema ni konzervativaca ni liberala. Katolički moralni i vjerski nauk je jasan, i njegovo prihvaćanje je minimum da bi se netko mogao smatrati članom Katoličke Crkve.

Ipak, vrata Crkve svima i uvijek trebaju biti otvorena, kako se nitko ne bi osjetio odbačenim, pa i onda kad je zalutao. Ili bolje, osobito onda.

Upravo tom segmentu vjernika, ali i velikom dijelu preostale javnosti papa Frane ostavlja izrazito pozitivan dojam; kako procjenjujete njegov pontifikat i u kojoj će mjeri on u budućnosti balansirati između crkvenih dogmi i, istinu za volju, realnih okolnosti koje im ne idu u prilog?

Crkveni nauk je stalan. U određenom povijesnom trenutku potrebno je tražiti nove načine njegovog iznošenje. Papa Franjo, čiji pontifikat izuzetno cijenim, napravio je neke bitne iskorake koji nisu promijenili Crkvu i njezino naučavanje, ali su je predstavili na drukčiji, razumljiviji i prihvatljiviji način. Osobito bih istaknuo njegovo insistiranje na tome da one koji su odlutali od vjere i Crkve ne čekamo kao do sada otvorenih vrata nego da i mi pođemo za njima, da ih pronađemo u njihovoj zalutalosti i da im pomognemo. 

Koliko je Crkva u Hrvata prihvatila papine nove metode i postoji li potreba za neku vrstu njezine reforme? Jesu li joj potrebne promjene i kakve?

U pogledu Papine otvorenosti svijetu i njegovoj slobodi komuniciranja vjerujem kako je Papa pozitivno djelovao na mnoge biskupe i svećenike u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Rekao bih kako je u dokumentima Drugog vatikanskog koncila definiran smjer razvoja i obnove Crkve. Papa je nedavno komentirao kako je od Koncila prošlo 50 godina, a kako nas povijest uči da je potrebno 100 godina da Koncil zaživi te da smo mi na pola puta. Reforma Crkve, shvaćena kao težnja što većem služenju čovjeku, poziv je koji je prisutan od prvih stoljeća sve do danas. To je na neki način stalan poziv na koji smo potrebni odgovarati svakog dana iznova.

Prošlo je 19 godina od znamenite sintagme kardinala Bozanića o grijehu struktura; na što bi se mogla odnositi iduća slična snažna i angažirana poruka? Na iseljavanje mladih iz države, na socijalnu nejednakost u društvu, na atmosferu beznađa i bezidejnosti, na podjele koje razaraju društvo, na loš položaj radnika...? Postoji li grijeh struktura danas na tom području?

Nažalost sintagma grijeha struktura još je aktualna u našem društvu. Sve teme koje ste naveli predstavljaju ozbiljne probleme s kojima se kao društvo trebamo suočiti. Kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj prošle godine sam s demografima osobito istaknuo problematiku demografske slike Hrvatske te se na to osvrnuo i u prigodnoj poruci, a za sljedeći Dan života namjera nam je posebno podcrtati dosta teško stanje u kojem žive mnoge starije osobe.

Uz ovo potrebno je istaknuti i Papinu snažnu poruku koju je uputio enciklikom 'Laudato si', kojom upozorava na sve raširenije probleme u našem odnosu prema stvorenome. U našem kontekstu ovu encikliku možemo iščitavati i kroz naš, često neodgovoran, odnos prema baštini koju smo naslijedili, a koju smo dužni obogaćenu predati sljedećoj generaciji.

Za kraj, molim da uputite svoju božićnu poruku vjernicima.
U Božiću Bog nam je došao blizu kao nikad prije. U njemu je Božja ljubav prema nama dobila ruke, noge i lice, postala dohvatljiva. On nas i danas sve želi susresti. I svakog dotaknuti slabošću Djeteta. Ali istovremeno želi nas poslati i drugima, svima, a osobito onima najslabijima među nama: nerođenima, bolesnima i starima, onima pogođenim ratom i neimaštinom, gladnima i siromašnima, osamljenima i isključenima…

On po nama želi doći i njima blizu, postati dohvatljiv. S nadom da će se to i dogoditi i da će nam ovogodišnji Božić biti odista Božić, susret s Bogom koji je postao jedan od nas da bismo mi u njegovo ime mogli biti blizu drugima, svima želim sretan Božić i blagoslovljenu 2017. godinu.