Prema studiji predstavljenoj u uglednom časopisu Proceedings of the National Academy of Science, znanstveni je dvojac otkrio tajnu izdržljivosti najotpornijeg poznatog organizma – robusne bakterije Deinococcus radiodurans, koja uspijeva

preživjeti u najekstremnijim uvjetima – od vrlo niskih do visokih temperatura te od pustinjskih suša do snažnih zračenja, tisućama puta jačih od onih koja su smrtonosna za ljude.

Rezultati su pokazali da se otpornost D. radioduransa temelji na zaštiti proteina, a ne DNA te da ih bakterija od smrtonosnih oksidativnih oštećenja, koja izazivaju UV ili gama zrake, čuva koncentriranim koktelima malih molekula, dok znatno osjetljivija bakterija Echerichia coli nema ovaj mehanizam.

Dr. Anita Kriško smatra da spomenuti koktel sadrži neke od najpoznatijih antioksidansa u prirodi koji neutraliziraju djelovanje zračenja na proteine:

'Izložene smrtonosnim dozama zračenja, stanice D. radioduransa imaju sposobnost neutralizirati slobodne radikale kisika, vrlo štetne kemijske vrste nastale zračenjem koje inače uzrokuju čak i hrđanje željeza', objasnila je za tportal Kriško. 'Otkrili smo da je za tu zaštitu odgovorna mješavina malih molekula koje su u visokim koncentracijama prisutne u stanicama te bakterije, a nisu prisutne u osjetljivim bakterijama kao sto je E. coli.

Međutim, prema našim rezultatima, te molekule štite i proteine osjetljivih vrsta. Smjesa molekula najvjerojatnije sadrži neke od najsnažnijih antioksidansa u prirodi. Naravno, zanima nas o kojim se molekulama radi i koja je njihova struktura te mogu li pomoći i ljudima. Ono što zasad znamo jest da je utjecaj oksidativnog oštećenja proteina na preživljavanje stanica univerzalan za sve organizme kojima smo se do sada bavili, pa vjerujemo da bi se sličan mehanizam zaštitite mogao primijeniti i na ljude. No prerano je pretpostavljati kakva bi bila njegova efikasnost na ljudima.

Općenito govoreći, porast oksidativnih oštećenja proteina zajednički je procesima velikog akutnog stresa kao što su zračenje koje smo mi primijenili (gama zračenje), ali i starenje gotovo bilo kojeg organizma, pa i ljudi. Mjerenje oksidativnog oštećenja proteina odličan je pokazatelj 'fitnesa' neke stanice. S druge strane, poznato je da oksidacija proteina kod ljudi raste s godinama sličnim ritmom, kao i porast vjerojatnosti od obolijevanja od gotovo svih bolesti vezanih za starenje, kao što su primjerice rak, kardiovaskularne, neurodegenerativne i infektivne bolesti, koje su najčešći uzroci smrti. Jedan od sljedećih koraka koji nas zanimaju je hoće li sprečavanje oksidacije proteina u ljudi dovesti do prevencije bolesti i produženja života. Ukratko, zanima nas može li se temelj robusnosti nekih od najotpornijih vrsta u prirodi preslikati na ljude i njima donijeti kvalitetniji i dulji životni vijek. Projekti koji proizlaze iz ovih rezultata, 'Biologija robusnosti' i 'Biologija ljudske sudbine', sada postaju središnji projekti MedILS-a.'

Dr. Ivan Đikić: Sretan sam, ali do eliksira je još dug put

'Sretan sam i čestitam dr. Radmanu i dr. Kriško na jednom zanimljivom i kvalitetnom bazičnom radu', komentirao je vijest o objavljivanju studije dr. Ivan Đikić, koji se nedavno razišao s višegodišnjim suradnikom dr. Radmanom.
'Radi se u biti o opisu mehanizma otpornosti dviju vrsta bakterija na ekstremne uvjete. Otkriće je relevantno za život bakterija, međutim, ne postoji nijedan pokus koji je testirao sličan mehanizam u ljudskim stanicama. Evolucijski gledano bakterija je od ljudskih stanica udaljena milijardama godina. Bakterije nemaju čak ni jezgru, tako da su brojni procesi koji se odvijaju u njima različiti od onih koji se zbivaju u ljudskim stanicama', ističe Đikić.

'Jedan od mehanizama koji su uočeni u ovom radu je oksidacija proteina. Ona je poznata već 20 godina kao proces u kojem se rađaju bolesti i odvija starenje, u tome nema nikakve novosti. Također, kao znanstvenik moram reagirati na neobjektivno predstavljanje u medijima prema kojem će se za godinu ili dvije proizvesti nešto što bi se moglo piti kao eliksir dugovječnosti.

Proces starenja je puno složeniji od prikazanog - tu su i telomeri, za čije je otkriće dobivena Nobelova nagrada, a i brojni drugi složeni mehanizmi, a ne samo oksidacija. Osim toga, već se 20 godina zna za antioksidanse, a ipak ih do danas nitko nije uspio sintetizirati jer su ti procesi u stanicama jako, jako složeni.

Takva obećanja odlaze puno dalje onoga što pokazuju rezultati. Moguće je da u D. radiodurans stvarno postoje neki snažni antioksidansi, no oni nisu ni identificirani ni detaljno opisani, tako da je teško reći o čemu se radi. Mislim da je želja da se stvori takav eliksir opravdana, međutim, na tome treba još puno raditi. Smatram da će do tog trenutka trebati proći još najmanje 10 do 20 godina', zaključio je dr. Đikić.