Otkako je završena Francova diktatura 1975., Španjolska je preživjela jedan pokušaj državnog udara i porazila baskijske oružane separatiste. Sada riskira secesiju jedne od svojih najbogatijih regija, uključujući i jednog od najkozmopolitskijih europskih gradova, Barcelone.  

5,3 milijuna Katalonaca danas je trebala odgovoriti na referendumsko pitanje: 'Želite li da Katalonija bude neovisna država u obliku republike?'

U tome su ih omeli ranije spomenuti policajci koji su povučeni iz drugih dijelova države iako Katalonija ima svoju autonomnu policiju. Vlada u Madridu joj očito ne vjeruje. 

A ista ta vlada na čelu s premijerom Marianom Rajoyem poručuje: Riječ je o barbarskom krešenju vladavine prava.

Napetosti između Madrida i Barcelone eksalirale su otakako je katalonski parlament 6. rujna izglasao zakon o referendumu. Zakon je prošao tankom većinom, a dva dana kasnije nevažećim ga je proglasio španjolski ustavni sud i time policiji i vladi dao zakonski temelj da zaustave referendum. Naime, španjolski ustav dopušta referendume samo na teritoriju cijele države.

Katalonci, koji se hvale kako su nenasilan narod koji se distancirao od od baskijskih separatista kojima nasilne metode nisu strane, pružaju za sada pasivan otpor policiji.  Rađe se poistovjećuju sa Škotima nego sa svojim susjedima Baskima ili pak separatistima iz Sjeverne Irske. 

Zašto žele nezavisnost kada imaju autonomiju?

Želja za osamostaljenjem Katalonije nije nova stvar. Katalonci se u povijesnom smislu od Španjolskih sunarodnjaka razlikuju po tome što je ovo područje ranije oslobođeni od arapskih osvajača, a stanovnici su time bili manje izloženi arapskom utjecaju.

Kroz stoljeća su tako formirali zasebni kulturni, potom i politički identitet. Dijelom Španjolske postaju u 15. stoljeću , a u 17. stoljeću nakon katalonskog ustanka, podijeljeni su na španjolski i francuski dio.

Politički pokret za osamostaljenje u 20. stoljeću uspio je izboriti autonomiju Katalonije 1932. godine nakon uspostave Republike. No, to nije bilo dugog vijeka. Katalonci su u Španjolskom građanskom ratu bili na suprotnoj strani od nacionalista Francisca Franca. Ponovna autonomija uspostavljena je tek nakon njegove smrti 1978. nakon čega je nastupila demokratska preobrazba Španjolske. 

Imaju svoju vladu i policiju, katalonski jezik je uz španjolski službeni i podjednako zastupljen u školstvu i javnoj upravi.

Zagovornici osamostaljenja kao argumet spominju činjenicu da u državni proračun Katalonija više uplaćuje nego što iz njega prima. To je došlo posebno do izražaja nakon što je 2009. Španjolsku gospodarska kriza bacila na koljena. No, to ne zanima premijera Rajoya koji je  u zadnjih sedam godina 18 su puta odbio zahtjev katalonskog civilnog društva za referendumom.

Prvi referendum

Povijest izlaska Katalonaca na referendume poprilično je dugotrajna. Prije nešto više od četiri godine, u siječnju 2013., Parlament Katalonije prihvatio je - s 85 glasova 'za', 41 'protiv' i uz dva odsutna zastupnika – Deklaraciju o suverenitetu u pravu na odlučivanje katalonskog naroda. U Deklaraciji se navodi da 'Narod Katalonije ima - s osnova demokratskog legitimiteta - karakter suverenog političkog i legalnog entiteta'.

Šest mjeseci od donošenja deklaracije, ustavni sud Španjolske je tu deklaraciju proglasio neustavnom. Odmah nakon objave rezultata regionalnih izbora za katalonski parlament krajem studenog 2013. godine, na kojem su stranke što se zalažu za neovisnost Katalonije odnijele vrlo uvjerljivu pobjedu, najavljen je referendum za neovisnost. Predsjednik Katalonskog generaliteta Arturo Mas je sredinom prosinca 2013. godine službeno izvijestio 45 država o namjeri da se u Kataloniji 9. studenog 2014. godine održi referendum o neovisnosti.

Katalonsko vodstvo se, naime, poziva na činjenicu da su na regionalnim izborima održanima u Kataloniji 25. studenog 2012. godine stranke s otvoreno separatističkim programima osvojile 79 posto mjesta u regionalnom parlamentu (107 od ukupno 135 zastupnika), te na istraživanja katalonske javnosti prema kojima neovisnost od Španjolske želi 82 posto građana. Na referendum, koji je održan kao 'konzultativni', odnosno onaj koji nije pravno obvezujući, izašlo je oko 37 posto katalonskih birača - njih oko 2,3 milijuna. Od birača koji su izašli na referendum, 80,76 posto je bilo za nezavisnost.

Van iz EU!

Katalonski je referendum bio izložen raznim pritiscima i opstruiranjima. U više je navrata dotad i španjolska središnja vlada rekla da će se svim pravnim sredstvima boriti protiv održavanja referenduma o eventualnoj neovisnosti Katalonije. Guverner Španjolske središnje banke zastrašivao je Katalonce da bi neovisnost Katalonije značila automatski izlazak iz Europske unije i time neželjene monetarne i financijske efekte, 'a ako bi došlo do ozbiljnih tenzija, moglo bi doći i do zamrzavanja novčanog depozita – kao što smo već vidjeli u Latinskoj Americi i Grčkoj'.

Europske čelnike zahvatila je panika zbog tog referenduma.

Nakon izbjegličke krize to im je novi problem jer strahuju da bi Katalonija mogla pokrenuti lavinu novih zahtjeva za neovisnošću. Katalonci su doživljavali i druge pritiske.

Borba preko nogometa

Nogometni klub Barcelona UEFA je sankcionirala jer je u završnici bila istaknuta katalonska zastava, legitimna zastava te pokrajine u Španjolskoj, no to je bilo protumačeno kao širenje političkih poruka. Drugi pritisak na Katalonce bio je pokušaj zabrane isticanja katalonskih zastava na završnici Kupa kralja 2015./2016. u Madridu na utakmici između Barcelone i Seville. Prvotna zabrana u nekoliko dana je skinuta.