'Kuća o batani muzej je lokalne zajednice i on ne bi bio moguć da čitav Rovinj nije stajao iza njega. Ne radi se samo o pomoći osoba koje su tada obnašale ključne funkcije u lokalnoj administraciji nego u činjenici da su tu priču o barčici koja je prehranila rovinješke obitelji kao srce svoga identiteta prepoznali svi građani. Baština jest baština zato što je riječ o kolektivnoj kreaciji. Moj zadatak bio je taj da ono što su oni osjećali, taj duh prostora pomognem pretočiti u živi muzej. Dakle, ne muzej na čijim će se prašnjavim policama slagati eksponati, a na zidu ih u uniformiranoj naraciji pratiti zamorni tekstovi, što je na neki način pristup muzeologije iz 19. stoljeća. Takav muzej teško da bi bio zanimljiv lokalnom stanovništvu, a o turistima da ne govorimo. Moja ideja – a kasnije se pokazalo da je na neki način pionirska i u Europi – bila je da preko priče o barki ispričamo priču o čovjeku, o Rovinježu, o načinu kako je gradio tu barku, kako je njome plovio i lovio, kako je kuhao to što je lovio, kako se zabavljao i družio nakon lova, kako je pjevao...', skicira ono što posjetitelja u nizu vizualnih, zvučnih pa i mirisnih senzacija zapljusne čin nogom stupi preko praga trokatne rovinjske Kuće od batane, ali i dalje dok hoda prema portu. Jer Kuća je samo dio projekta, onaj drugi prati vas kroz čitavo mjesto, čak i na moru, ako isplovite u regati na nekoj od desetak batana koje su se nakon 2004. , kada je ekomuzej otvoren nanovo počele graditi u Rovinju.

Preokret koji je donijela Dragana umalo zaboravljeni identitet preobratio je u život.

Batana je samo jedan (najslavniji) fragment iz Draganina mozaika muzeja, centara, prezentacijskih i interpretacijskih točaka u kojima je na začudan način oživjela lokalnu baštinu nudeći modernom senzibilitetu priču koja jednako povezuje lokalno koliko i djeluje globalno. Potaknuta iskustvom s batanom, Dragana je prije deset godina pokrenula i do danas vodi Muze, vodeću tvrtku za savjetovanje i upravljanje projektima u kulturi i turizmu u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Iza Kuće o batani slijedili su novi projekti diljem Hrvatske. U Ogulinu su Muze (opet u suradnji i na poziv lokalne zajednice) osmislile identitet destinacije Ogulin, zavičaj bajke s glavnim atrakcijama, Ivaninom kućom bajke i Ogulinskim festivalom bajke, temeljenima na činjenici da je glasovita književnica Ivana Brlić Mažuranić – Ogulinka. Slijede brojni projekti u nastajanju: ekomuzej čipkarstva u Lepoglavi, spomen-kuća A. G. Matoša u Tovarniku, ekomuzej Tar - Vabriga s Kućom maslinovog ulja, Ekomuzej Komiža sa stalnom izložbom TerraMarique u komiškoj komuni, ekomuzej Rakovica s interpretacijskim planom za razvoj destinacije Plitvičke doline, Centar za posjetitelje Čudesna zemlja Picoka u Đurđevcu i mnogi drugi.

'Priča o identitetu i baštini koja ga tvori može imati najrazličitije oblike. Kao u slučaju Rovinja, on može inicijalno biti materijalan, u Ogulinu je pak nematerijalan jer je riječ o bajki kao književnoj vrsti, iako bih ja rekla da je u oba slučaja riječ o nematerijalnom aspektu baštine. Identitet je prije svega stvar duha, a materijalno se može prepoznati i kao neka vrst metafore tog duševnog stanja', priča Dragana govoreći o ideji koja stoji iza već ostvarenih i projekata u nastajanju. Svaki je pristup baštini na svoj način poseban, a svakom prethodi izučavanje same teme, njezino interpretacijsko i prezentacijsko promišljanje, a potom posao dobiva novi zamah. Riječ je o nekoj vrsti sinergijskog prožimanja rada etnologa, arhitekata, biologa, povjesničara, dizajnera, multimedijalaca, glazbenika, gastronoma, marketinških trudbenika.

'Ono što je važno jest to da kad je izložba postavljena, kad se presiječe vrpca i vrata nekog centra ili muzeja budu otvorena za javnost, igra zapravo tek počinje. Prije svega ona i jest zamišljena da baština s posjetiteljima bude u stalnoj interakciji i komunikaciji. To se ne iscrpljuje samo time da, primjerice, u Kući o batane možete dodirnuti veslo ili dodirnuti njihove alate nego u činjenici da sam projekt daje snažnu energiju za umrežavanje. Naši muzeji zapravo su dodatne platforme za nove kulturne i turističke komunikacije', priča Dragana.

Pritom, to novo i od domaćih institucija prepoznato osmišljavanje kulture, baštine i turizma unatoč tomu što je trend (posebice zato jer nudi mogućnost financiranje iz EU fondova) nije uvijek zaživjelo na pravi način.

'Jedna od opasnosti je ono što bi se moglo nazvati instant atrakcijama, u kojima se centri za prezentaciju i interpretaciju baštine svode na puku zabavu u kojima je baština kao temeljna vrijednost upakirana tek kao izlika za površnost. Ne bih sad navodila primjere, ali činjenica je da takvi centri prije svega ne prolaze kod lokalnog stanovništva (jer oni prvi prepoznaju njihovu lažnost), ali ne prolaze ni kod turista koji razlikuju holivudiziranu priču od autentične, one koja nudi sadržaj u novim medijima, ali ga ne trivijalizira. U tom smislu valja razmišljati i o kadrovima koje hrvatsko tržište rada treba da bi moglo razvijati ovakve projekte na pravi način. Baština je veliki poziv za kreativnu igru, ali ne i za igrarije. Osim toga, prava metodologija omogućuje jeftinije a učinkovitije projekte. Naši proračuni ne prelaze milijun i pol eura, dok je na nekim mjestima utrošeno i po 70 milijuna kuna – s ne baš uvijek uspješnim rješenjima', kaže Dragana. Hrvatska jest zemlja raznolike povijesti i tradicije, ali to će ostati skriveno ako se ne ispriča i uklopi u svakodnevicu na umješan način.

Nije samo kulturna baština ono što okupira Draganine interese. U prosincu Muze završavaju ambiciozan projekt osmišljavanja identiteta i prezentacije hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode pod nazivom 'Interpretacija i komunikacija prirode u sklopu Projekta integracije u EU NATURA 2000', ekološkoj mreži sastavljenoj od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Neki projekti još su u fasciklima, računalima i u razradama (primjerice planovi za Prezentacijski centar NP Kornati u Vruljama), a neki su zaživjeli poput Centra u Kopačkom ritu ili onoga u parku prirode u Risnjaku.

'Nacionalni parkovi i parkovi prirode nisu zamišljeni kao ograđene oaze u kojima iz zagađenog svijeta dolazimo vidjeti posljednje ostatke prirode nego bi trebali funkcionirati tako da mijenjaju svijest, ali i zajednicu u kojoj se nalaze, jer joj kao samoodrživi pružaju mogućnost razvoja. Kako to izgleda, pokazuje naš ostvareni projekt Prijemni centar Mali Sakadaš u Kopačevu u Kopačkom ritu koji u interpretacijskom centru za prirodu nudi niz interaktivnih izložaka. Sve su to uz Muze osmislili kreativni partneri iz dizajnerskih studija: Revolucija, Clinica, Cuculić te Šesnić i Turković', napominje Dragana.

Jedna od njih je 'Plavljenje', multimedijalna projekcija pokretana na senzor koji projicira plavljenja u području Kopačkog rita, čime educira posjetitelje o važnosti vode za bioraznolikost ovog područja. 'Crna roda' pak izložak je u obliku jajeta; priča nam o važnosti ove osjetljive i ugrožene vrste, ne samo kroz prostorni 3D model već i preko ekrana na kojem posjetitelji mogu pogledati animaciju o migraciji crnih roda.

'Jedan od omiljenih izložaka centra je 'Jelen' čiji rogovi pred nama i uz našu pomoć rastu, dok se iz slušalica prolama rika jelena, zbog čega nam se čini da smo združeni s moćnom životinjom ovih krajeva. Tu je i 'Orao štekavac', simbol parka, čijim rasponom krila, pomoću siluete na zidu, možemo usporediti raspon svojih raširenih ruku,te tako dobiti živu predodžbu o veličini i snazi ove ptice. Naš tim napravio je i repliku orlovskog gnijezda, pa posjetitelji i zaviriti u svijet pernatih grabežljivaca...', govori Dragana o svojim projektima posvećenim prirodi.

No i u interpretaciji prirode uvijek nužno dolazite do čovjeka. Primjerice, pričati o Kornatima, a ne isticati Kornatare bez kojih Kornata u današnjem smislu ne bi ni bilo, pokazuje da zapravo ništa niste shvatili i da turistu dajete nepotpunu i iskrivljenu sliku.

'Kornati jesu priča o prirodi, ali prije svega priča o odnosu čovjeka i prirode. Na takvom razmišljanju razradili smo i ostvarili projekt Goranska kuća znanja i Rodna kuća rijeke Kupe u Gorskom kotaru. U prijedlogu prezentacijskog centra u Medvedgradu, priču o srednjovjekovnom zdanju povezali smo s ozračjem prekrasne prirode. Naša je ideja ta da priču o toj prirodi u neposrednoj blizini našega glavnoga grada ispričamo, da tako kažem, kroz vizuru srednjega vijeka, ali i u relaciji sa Zagrebom s kojom je Medvednica uvijek bila u slojevitom i zanimljivom suodnosu. Rekla bih da će ta priča biti priroda sa zrncem gotike i sigurna sam da će taj pristup dati onu potrebnu začudnost, onaj element koji vas tjera da svijet oko sebe vidite novim očima. Taj doživljaj nipošto neće smetati tradicionalnim planinarskim vizurama nego će ih dodatno oplemeniti', zaključuje Dragana Lucija Ratković Aydemir, čija je mašta upravo zaokupljena novim zadatkom: razvojem Svijeta graševine. Riječ je osmišljavanju vinskog identiteta Kutjeva, Pakraca i Pleternice za koje je osigurana potpora ministarstava turizma, dok je županijska agencija regionalnog razvoja osigurala financiranje fondova EU-a. Prvi je to iskorak Muza u vinski turizam, a energija s kojom su se upustili u taj pothvat ne daje mjesta sumnji da će i u tom poslu uskoro čaše, u znak uspjeha, biti podignute u zrak.