Kako godine prolaze, sve mi se više čini da ću otići u grob bez da sam skužio jazz i klasiku, u smislu da u njima istinski uživam – da ih *osjećam*.  Nikad ne reci nikad, svakako, no ne mogu pobjeći dojmu da su mi se ta vrata nepovratno zatvorila, i da je za mene jednostavno prekasno, jer... Nemam mentalne *temelje* za shvaćanje tih žanrova?

Upoznavanje s novim žanrovima je slično učenju novih jezika: puno lakše ide kad si mlad. I držim da se – barem ako pričamo o glazbenim fanaticima – temelji za uspješno upoznavanje s ovakvim ili onakvim žanrovima stječu kroz dvije glavne faze.

Prva je ona adolescentska, kad se *tjeraš* da dokučiš dotad ti strane bendove ili vrste glazbe, zato što misliš da će te to približiti ekipi koja ti je kul, djevojci koja ti se sviđa ili možda čak – Bože mi oprosti! – glazbenim kritičarima koje si prihvatio kao autoritete. Zna to često biti naizgled jalova rabota, pa ponekad i dovesti mladog čovjeka u neuglednu poziciju fejkera, foliranta, ali je na dulje staze definitivno pozitivna stvar – jer mozak bombardiraš novim podražajima i informacijama, odvlačiš ga u mentalnu teretanu da se bakće po različitim spravama, i čak i ako se na nekom benču brzo zadišeš i nemoćno digneš ruke u zrak i uzvikneš 'bah, nije ovo za mene!'... Svejedno će ti u mozgu ostati usađena *neka* klica *nečega*, koja kroz par ili nekoliko godina može proklijati u nešto konkretno. Dobro narod kaže, bez muke nema nauke!

Plodovi glazbenog samonauka

Druga faza je... Pa, pretpostavljam da također može spadati pod adolescenciju, ali me era filesharinga zatekla tek s dvadeset i nešto sitno godina, tako da se to kod mene odigralo mrvicu kasnije. Uglavnom, to je faza ubiranja plodova pokušaja glazbenog samonauka: nakon višegodišnje mentalne gimnastike uspio si nekako proširiti svoje vidike, i odjednom, kad to najmanje očekuješ, kao da ti je netko u mozgu pritisnuo prekidač koji ti omogućio da osjetiš vrtoglavo mnoštvo novih okusa; osjećaš se kao novi čovjek, neprikosnoveni car svijeta glazbe!

No koliko se god činilo u tim trenucima da je ekspanzija beskonačna, ona je ipak, na kraju krajeva, ograničena: koliko god da žanrova počeo kužiti, neki drugi neizbježno moraju biti pogurnuti u stranu, pa i posve ignorirani. I onda slijedi biološka stabilizacija mozga: stvaraju se čvrste kemijske veze što određuju koje će ti kombinacije zvukova – generalno, odsad pa nadalje –  biti privlačne, a koje će ti biti odbojne i... Ubrzo dođeš do točke kad ti je ukus u glazbi manje-više fiksan, i kad teško više možeš ići protiv sebe. Jest da će znatiželjni duh nastaviti otkrivati nove domene, ali to će sve prije biti *nadogradnja* na dobro uhodane staze negoli istinski iskorak u nepoznato.

A jazz i klasiku ni dan-danas ne kužim niti bih se kladio da ću ih ikada prokužiti, zato što sam svoj mozak u formativnim godinama izlagao gotovo isključivo – repetitivnoj glazbi, bilo da se radilo o loopovima hip hopa, hipnotičkom grooveu housea ili bazičnoj pop-formi od strofa i refrena. Imam, recimo, jednog frenda koji je zadnjih par godina jako zabrijao na jazz i klasiku, no on se za to odavno bio istrenirao slušajući amorfnu eksperimentalnu elektroniku, dok ja... Jebiga, nisam!

Topla glazba za hladno srce

Znaju mi ljudi na to reći: 'A-a-ali jazz JEST repetitivan!' I okej, kužim da komadi jazza obično imaju neku čvstu bazu oko koje se glazbenici igraju, ali... Pa, recimo to ovako: bilo je vremena kad sam slušao gitarsku muziku sa solažama (vjerovali ili ne!), i čak i *tada* se znalo dogoditi da bi neka solaža tumarala amo i tumarala tamo, a ja bio potpuno frustriran jer sam si stalno mislio: 'Bože, kad bi BAR ovaj dio ponovili još samo par taktova, ajme, ajmeeee, pa to bi bilo nešto najbolje na svijetu!'

Jazz mi također ne liježe zato što je to glazba zasnovana na interakciji glazbenika uživo (iz istog razloga nisam fan ni većine rocka): palim se na digitalni sequencing, na *sigurnost* da će ovaj ili onaj zvuk uletjeti u točno onaj dio pikosekunde u kojem ga očekujem, i čak i u vremenima kad sam slušao gitarsku glazbu – u vremenima prije Pro Toolsa – me znalo izluđivati kad bi neki ton zakasnio ili uranio tu koju pišljivu piko/nano/mikrosekundu! Glazbeni sam ovisnik o kliničkoj preciznosti, šta ćeš, toplina žive svirke nikako da ugrije ovo moje hladno srce.

S klasikom, pak, imam dodatni problem: ne samo da mi je previše repetitivna, nego sam i toliko navučen na *perkusivnu* glazbu da mi je višeminutno izlaganje muzici bez konstantnog lupanja o nešto - ravno torturi!

Manjak strpljenja

Povrh svega toga, družim se s jako malo ljudi koji slušaju klasiku ili jazz, tako da se neopisivo rijetko nađem u društvenim prigodama u kojima bih bio *prisiljen* slušati klasiku ili jazz, u kojima bi moj mozak, htio, ne htio, morao pokušavati razabrati nekakav red u onome što doživljava kao kaos. Znaju mi se tu i tamo ljudi ponuditi da mi snime kompilaciju klasike ili jazza po vlastitom izboru, a ja im odgovorim da je bolje da ne gube vrijeme na mene jer... Mislim, Bože mili, pa ja nisam u stanju pustiti ni jedan običan *pop-album* da se izvrti od početka do kraja bez da preskačem dijelove koji mi nisu napeti, ta kakvi su onda izgledi da ću dati iole poštenu priliku glazbi – koja mi u samom startu nije *uopće* napeta, a još i iziskuje natprosječno strpljenja?

Da, malo je koji doživljaj u životu glazbenog fanatika tako omamljujuće uzbudljiv kao onaj kad ti se u ušima počne rastvarati cijeli jedan svijet što ti je dotad bio nepristupačan... I zato bih iskreno VOLIO kad bih jednog dana uspio odškrinuti vrata u svijet klasike, ili svijet jazza. No, ako nisam dosad – sumnjam da ću ikad.